|
|
Što je 'klijent br.9' dobio za 4300 dolara?
16.03.2008., nedjelja
Protekli je tjedan obilovao važnim događajima (Spitzer!). Središnja banka odlučila je spasiti investicijskog diva, firmu Bear Stearns (Kristen!). Cijena barela sirove nafte popela se na 111 dolara (Emperor's Club VIP!). Zapovjednik američkih snaga na Srednjem istoku podnio ostavku zbog razlika s Bijelom kućom oko Irana (klijent br. 9!). Barack Obama pobijedio u Mississippiju ($5500 na sat!). Vatikan objavio popis 'novih grijehova' među kojima su i kloniranje i zagađivanje okoliša ('on voli stvari koje ti možda smatraš opasnima'!). Provokativne izjave Geraldine Ferraro i Obamina svećenika izbacile izbornu kampanju iz kolosjeka (Kristen je na MySpace-u! Fotke!! Mjuza!!!). Kineska policija u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, ubila najmanje deset prosvjednika (jadna Silda!)
Promaklo vam je sve što nije u zagradi? Tko zna zašto.
Promaklo vam je sve-sve, i ono što je u zagradama, i ono što nije? Vjerojatno zbog ZERP-a.
Uglavnom, poskliznuo se još jedan američki političar uvjeren da mu – kada je u pitanju trivijalna stvar poput seksa - 'nitko ništa ne može'. Nakon Billa Clintona i Monice Lewinsky, Davida Vittera i DC Madam, Toma Foleya i njegovog laptopa, Larryja Craiga i tapkanja u javnom zahodu... newyorški 'Luv Guv', Eliot Spitzer, posljednji je u nizu ovdašnjih javnih djelatnika koji su odlučili opasno se primaknuti rubu ponora i balansirati na njemu. (Netko je svojedobno primjetio: «'Bible-belt'? Sve između Kanade i Meksika.»)
Televizija i novine su naravno odgovorili pravim gejzirima informacija i 'informacija'. Na primjer, vidjevši očito šokiranu suprugu Eliota Spitzera, Sildu Wall Spitzer, kako sa svojim razmetnim mužem stoji pred kamerama, i to ne jednom već dva puta u tri dana, moja se supruga, među inim, zapitala – što obući u takvoj prilici? Odgovor je bio na vrhu prstiju.
Mene je, moram priznati, najviše zaintrigirala cijena. Znači, sat proveden s 'Kristen' košta 4300 dolara?
Prije nešto manje od deset godina, bilo je otkriveno da je savjetnik Billa Clintona, Dick Morris, u Washingtonu plaćao prostitutku 200 dolara na sat.
Cijene rastu, sve je svakim danom sve skuplje. Čovjek se pita - gdje ide taj svijet...
A možda je Dick Morris imao posla s nekom štajgericom iz gumenjaka? Možda je razlika u tome što je 'Kristen' s Manhattana koji je po cijenama – ovdje karikiram, ali ne baš previše – poput Pantovčaka u odnosu na Pešćenicu?
Trivijalan kakav već jesam, a bez osobnih iskustava na tom planu, okrećem se Internetu i publikaciji koja je neka vrst Biblije ovog bloga – dnevniku Washington Post. Članak s ozbiljnijim osvrtom na slučaj, posebno na njegov bankovni aspekt, te s insinuacijama 'tko je Spitzeru smjestio' možete pročitati u londonskom Timesu.
Umjesto da u Washington dovodi prostitutku iz New Yorka, guverner Eliot Spitzer mogao je, čini mi se, proći jeftinije da je angažirao 'domaće snage'. Jesenas otkrivena D.C. Madam naplaćivala je sat 250 do 300 dolara. Internet stranice Craigslist, na kojima se – uz preporuke čitatelja - može pronaći vodoinstalater ili soba za iznajmljivanje, dom je i oglasa za 'sexy kitty' koja sat naplaćuje 250 dolara, dok 'busty brunette', koja reklamira u lokalnom alt-listu City Paper, očekuje 180. Tracy Quan, bivša newyorška call-girl i autorica dviju knjiga o svojim iskustvima, tvrdi da je radila za 400 dolara na sat.
Što dobijete ako prostitutki platite 4300 dolara za sat njezina vremena? Očito, seks, ali i diskreciju kao i određeni imidž - objašnjava Washington Postu žena koja radi za jednu od lokalnih eskort firmi. Imidž. Jer, na dnu su štajgerice koje rade na ulici, iza njih su djevojke koje rade za firme koje se reklamiraju u telefonskom imeniku i na Internetu, te na vrhu, call-girls - neka vrst suvremenih kurtizana ili gejši koje, kaže anonimna sugovornica Washington Posta – 'ne rade ništa posebno drugačije od ovih ostalih, jedino što je imidž drugačiji'.
Policajci kažu isto, uz to da najskuplje prostitutke čine vrlo mali dio te populacije a 'strše' jer izgledaju bolje te se mogu pohvaliti da su zdrave. Detektiv Steven Schwalm iz Odjela za borbu protiv prostitucije u washingtonskoj policiji dodaje da neke od elitnih prostitutki po večeri donesu zaradu i po 10 tisuća dolara, a za vikend – 250 tisuća dolara. Schwalm kaže da u ovakvim slučajevima nije bilo hapšenja jer 'policija u svojim fondovima nema takav novac, kako bi postavila zamku'.
Sudhir Venkatesh, profesor sociologije na sveučilištu Columbija koji je istraživao prostituciju u New Yorku, kaže da su najskuplje prostituke najskuplje i zbog toga što su sposobne voditi inteligentnu konverzaciju a i elegantne su – uglavnom presentable. Inače, Venkateshovo istraživanje pokazuje da u oko 40 posto rendez-vousa s elitnim prostitukama nije bilo spolnog odnosa. 'Plaća se konverzacija, češće nego što to mislimo' – kaže Sudhir Venkatesh.
Transkript prisluškivanog telefonskog razgovora pokazuje da je činovnica iz Emperor's Cluba morala podsjetiti Eliota Spitzera tko je Kristen. 'Znači on plaća 4300 a da uopće nema pojma koga dobija?!' – pita se Harold Mayerson, komentator Washington Posta. Kristen nije nikakva opsesija Eliota Spitzera, već jednostavno – positional goods, artikal koji je vredniji od identičnog ali običnog samo zato jer ima određen visok status, uz njega se veže prestiž, zbog toga jer ga mogu imati tek malobrojni, izabrani.
Ono što prostitutku čini vrijednom 5500 dolara na sat je upravo činjenica da je netko spreman to platiti. Vrijednost ne diktira cijenu, već cijena diktira vrijednost. 'Priuštiti si Kristen je isto kao i stanovati na Petoj aveniji s pogledom na Centralni park. To znači da si uspio. Čak ako je sat s Kristen razočaranje, nema veze, jer 5500 tako i tako vama ništa ne znači, što je opet potvrda vašeg uspjeha. Kakva ste vi faca!' – piše (treba li ovdje to za hrvatsku publiku naglasiti) sarkastično Harold Mayerson.
Potvrda statusa i moći. Za Eliota Spitzera, čiji je otac newyorški real-estate magnat, ne nužno i potvrda financijske moći, jer ju je već imao.
Američki sociolog Thorstein Veblen u Teoriji dokoličarske klase piše o prvoj generaciji američkih industrijskih magnata - Vanderbiltsa, Gouldsa, Harrimansa i drugih - te primjećuje njihovu potrebu da drugima pokažu što imaju (za razliku od njihovih današnjim potomaka koji se nazivaju 'out-of-sight-rich', kojima to više nije bitno i koji se nastoje u rijetkim prilikama kada su u javnosti ponašati što 'običnije'). Palače i ljetnikovci, prazni većim dijelom godine, bili su Veblenu primjer conspicuous consumption ili narodskije rečeno - palanačkog preseravanja. Naravno, to je Veblen uočio i kod drugih američkih klasa, a ne samo kod skorojevića-tajkuna s kraja 19. stoljeća. (Post-komunistička stvarnost stvorena je za nove Thorsteine Veblene.)
(Jedno pismo čitatelja u jučerašnjem Postu daje vrlo dobar primjer za takozvane positional goods iz svakodnevnog života. Autorova je mama bila vlasnica trgovine antikvitetima. Kada bi primjetila da nikako ne može prodati neki predmet, povisila bi mu cijenu 3-4 puta. Nakon čega se odmah prodao.)
Bizarni aspekt otužne epizode s guvernerom New Yorka Eliotom Spitzerom predstavlja činjenica da je njegov izlet u conspicuous consumption - njegov nagon da angažiranjem skupe prostituke potvrdi vlastiti status – morao ostati tajan. A nije.
Ne znamo čime se bave klijenti 1. do 8. Eliot Spitzer, klijent br. 9. je političar, i seksualni ga je snobizam koštao karijere.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.