|
|
Prokletstvo Satisha Nambiara
25.02.2008., ponedjeljak
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda prije nekoliko je dana osudilo napade na veleposlanstva u Beogradu, međutim na zahtjev Rusije – koja je prijetila vetom – rezolucija je sadržavala i pohvalu vlastima u Beogradu, zbog poduzetih koraka u uspostavi reda u glavnom gradu Srbije.
Dobri, stari Ujedinjeni narodi. Organizacija koja nam je podarila Yasushija Akashija, Satisha Nambiara i Jacquesa Kleina. Uvijek neutralni. Uvijek pravedni. I prema onom koji pali i prema onom kojem je nešto spaljeno.
Yasushi se Akashi svojevremeno protivio zračnim udarima na bosanske Srbe zbog toga što bi takva akcija 'oslabila Miloševića' koji je – prema Akashiju – bio 'vrlo potreban Ujedinjenim narodima'. Satish Nambiar, prvi zapovjednik mirovne misije UN-a u bivšoj Jugoslaviji, smatrao je ratove u Hrvatskoj i Bosni 'medijski generiranom tragedijom', sve je sudionike proglasio 'istima', a Srbe je pohvalio da su bili 'jedini koji su priznali da nisu anđeli'. Vođeni takvom logikom, dužnosnici svjetske organizacije u Sarajevu odbili su, nekoliko godina kasnije, zahtjev nizozemskog zapovjednika u Srebrenici da se iz zraka napadnu snage bosanskih Srba zbog toga što Nizozemac nije pravilno ispunio neki formular.
Da li nekoga čudi što se Moskva i Beograd protive dolasku misije Europske unije na Kosovo i žele nastavak UNMIK-a?
Ponovno aktualiziranje mirovnih operacija na Balkanu podsjetilo me je na kratki razgovor s nekim mojim bivšim kolegom na faksu u Ohiou, početkom devedesetih, baš u vrijeme kada je u Hrvatsku trebala doći mirovna misija Ujedinjenih naroda. Bio je iz Gane. Kada sam mu rekao da mi se čini da i njegovi sunarodnjaci dolaze u Hrvatsku, da održavaju mir, prvo što je ispalio bilo je da su UN-ove mirovne misije vrlo popularne u njegovoj zemlji i da vojnici često podmićuju da bi uopće u njih pošli.
'Everybody comes back home with little fridges...' – rekao je uz zarazni smijeh koji često odlikuje ljude s njegova kontinenta. 'Little fridges'. Ja sam ga blijedo gledao, neshvaćajući u prvom trenutku što to povezuje nesretna mjesta poput Mokošice, Škabrnje ili Lovasa i portable-hladnjake. Onda sam shvatio – pa da, riječ je valjda o statusnom simbolu kojeg stanovnik Gane može priuštiti tek ako ode na drugi kraj svijeta, u uniformi svjetske organizacije.
Vojnici i časnici iz zemalja poput Gane, Gvatemale, Pakistana ili Fidžija u međunarodnim misijama svjetske organizacije zarađuju višestruko nego kod kuće. Ako se odluče upustiti u kriminal – mogu se, vjerojatno, 'zbrinuti' za cijeli život. Revizija financijskog i drugog poslovanja Ujedinjenih naroda - koja je provedena u posljednjih pet godina i čiji su rezultati nedavno objavljeni na Internet stranicama američke vlade – ukazuje na niz slučajeva u kojima je novac Ujedinjenih naroda masovno 'nestajao', a pripadnici mirovnih snaga i drugi djelatnici UN-a vjerojatno počinili kaznena djela.
U Indoneziji je nakon tsunamija lokalnim političarima plaćan mito da bi se dovršili od UN-a sponzorirani projekti obnove. U pojasu Gaze, djelatnici Ujedinjenih naroda optuženi su za seksualno maltretiranje. U Kongu su sudjelovali u ilegalnoj preprodaji zlata. Na aerodromu u Prištini podmićeni mirovnjaci izdavali su vize za Zapadnu Europu. Ukrajinski piloti u Liberiji krali su i preprodavali hranu koju su Ujedinjeni narodi slali tamošnjem narodu.
Dnevnik Washington Post nedavno je objavio da je Jacques Klein, bivši civilni upravitelj UN-ove mirovne misije u Istočnoj Slavoniji, kao zapovjednik mirovne misije Ujedinjenih naroda u Liberiji imao 'neprikladan odnos' s nekom ženom, koja je - dok je 'hodala' s tim bivšim generalom američke vojske - njegove planove dojavljivala Charlesu Tayloru, tamošnjoj verziji Radovana Karadžića, kojem se upravo sudi u den Haagu.
Ekipa od 19 istražitelja otkrila je u posljednje dvije godine na East Riveru, u sjedištu Ujedinjenih naroda, desetke poslovnih ugovora – u vrijednosti od više od 600 milijuna dolara - koje je svjetska organizacija zaključila bez poštivanja pravila o natječaju. Barem 25 milijuna dolara potrošeno je na nelegitiman, nenamjenski način. Pod istragom je barem 17 djelatnika svjetske organizacije, dok je u New Yorku osuđen jedan, zbog primanja mita i dodjele poslova jednoj državnoj tvrtki iz Indije, u vrijednosti od više od 100 milijuna dolara.
Ujedinjeni narodi do sada rezultate ovakvih poraznih revizija poslovanja nisu objavljivali, služeći se njima tek kao 'korektivom' za svoje glavne menadžere. Pod pritiskom zapadnih država, koje svjetskoj organizaciji osiguravaju lavovski dio proračuna, rezultati istraga prvi su put objavljeni na Internetu. Nakon toga je Grupa 77, koja okuplja zemlje u razvoju, predložila da se Odjelu unutrašnje kontrole smanji proračun te zatražila 'bolju kontrolu kontrolora'
John Bolton, nesuđeni američki veleposlanik u svjetskoj organizaciji, u široj je javnosti najpoznatiji po izjavi da se 'u finkcioniranju Ujedinjenih naroda ne bi primjetila nikakva razlika kada bi – kojim slučajem – nestalo gornjih deset katova nebodera na East Riveru.' Bolton nije mislio na događaj poput 11. rujna. Mislio je na kronično dangubljenje i prelijevanje iz šupljeg u prazno, koji – po njemu - karakteriziraju radnu svakodnevicu u sjedištu svjetske organizacije. Bolton je inače rekao da slično misli i o većini vladinih zgrada u Washingtonu. Jednostavno rečeno, da im oduzmete trećinu prostora, urede iznajmite nekom drugom, a otpustite zaposlene – ta bi ministarstva i agencije svoj posao obavljala isto kao i prije, a trošak bi bio manji.
Dobar dio ovdašnjeg tiska bio je sablažnjen Boltonovom izjavom – kao i u Hrvatskoj, Ujedinjeni su narodi svojevrsna 'sveta krava' za većinu američkih novinara. Međutim, za razliku od Sjedinjenih Država, Hrvatska je imala priliku iskusiti mirovnu misiju na svom teritoriju. Navedeni podaci o raširanom podmićivanju, krađama i 'neutralnosti' na terenu možda i ne čude mnoge od Vas koji ste svojevremeno ili televizijski pratili rad UNPROFOR-a ili ste bili s njim u izravnom kontaktu.
Ono što mene čudi je brz zaborav te hvaljenje i ponos činjenicom što hrvatski vojnici i policajci danas sudjeluju u čak 15 mirovnih misija Ujedinjenih naroda. Petnaest, od Cipra pa do Kašmira i istočnog Timora.
Blago nama, sada smo mi nekom drugom nesretnom narodu 'Satish Nambiar'.
Kritičari NATO saveza stalno se groze mogućnošću referenduma o članstvu. Čovjek se zaista mora gorko osmijehnuti. Ne bi li bilo poštenije zatražiti referendum o sudjelovanju u mirovnim miisijama UN-a?
|
Nacionalni interes - 'Be Nice'
19.02.2008., utorak
Moj djed je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća nakratko bio sudac u Gostivaru u zapadnoj Makedoniji. (Tadašnja je Jugoslavija državne službenike, učitelje i suce, selila kako je htjela, pogotovo ako su glasali za oporbene stranke i ako nisu bili Srbi.) Danas, kada kosovski Albanci imaju svoju državu, sjetio sam nečega što mi je djed ispričao.
Lokalni je žandar načuo da je neki tamošnji Albanac, navodno, nešto ukrao. Kako se žandaru nije potanko istraživalo što se točno dogodilo, a zakona se nije držao kao pijan plota, naredio je dotičnom čovjeku da legne na ulicu, a on se lijepo popeo na konja i nekoliko puta u trku 'prešao' preko nesretnika. 'Ako si nevin, ništa ti se neće dogoditi; ako si kriv – e onda, tko ti je kriv', ovako je otprilike glasilo objašnjanje organa tadašnje kraljevske vlasti.
'A ti kao sudac, ti ništa?' – pitao sam djeda, koji je samo odmahnuo rukom. 'Kakav sud, kakvi bakrači...'
Očito, pravna država još nije bila zaživjela. Nije bilo niti Nataše Kandić, niti Sonje Biserko, niti NATO saveza, niti UNMIK-a.
Dio Srbije kao da još uvijek živi u tom vremenu.
*******
'.... kada procijenimo da je to u našem interesu, donijet ćemo odluku o priznanju Kosova...' – rekao je za ovu problematiku nadležni hrvatski dužnosnik, pretpostavljam stanovnik grada u kojem ulice nose imena Islanda, Njemačke i Ukrajine, iz zemlje u kojoj se, ne tako davno, pjevalo 'Danke Deutschland'.
'Nacionalni interes' – tajna sa sedam pečata.
U zemljama koje su same sebe uvjerile da su 'male' i 'nevažne' nacionalni interes i tzv. realpolitika ponekad se definiraju u skladu s nekakvim palanačkim shvaćanjem lukavosti što se na kraju svede na to da ispadneš prilična budala – iznevjeriš onog koji ti je naklonjen a šuruješ s vlastitim protivnikom. (Primjer iz hrvatske nedavne prošlosti, po mom sudu, je katastrofalna politika iz ranih devedesetih prema Bošnjacima. Vjerojatno i bošnjačka prema Hrvatima.)
Iako su ljudi u Zagrebu skloni instinktivno reći 'nećemo se pačati u nešto što nije naš problem', treba se zaista upitati ima li smisla ponovno nasijedati blefiranju i prijetnjama zemlje u kojoj su Šešeljevi radikali još uvijek najpopularnija stranka - i time ohrabrivati Rusiju kojoj, kako se čini, jedan hladni rat nije bio dovoljan? Ili pak treba otvoreno podržati kosovske Albance, koji su u Jugoslaviji patili duže i gore od Hrvata.
Po mom mišljenju – a mišljenje iznosim ovdje jedino zato da bi se rasplamsala dobra diskusija, bez iluzija da utječem na bilo koga – Kosovo zasluženo postaje država najviše na temelju tih patnji, zbog srbijanske diskriminacije, etničkog čišćenja i rata. Ukratko – zbog kalvarije tamošnjeg naroda. Tužno, ali istinito.
Ako ne zbog patnji, zbog čega drugog? Činjenica je da Albanci već imaju jednu državu. Činjenica je također da je Kosovo 'srpsko', u povijesnom smislu – valjda i više nego 'albansko'. Međutim, Srbija ga je izgubila zbog katastrofalne i zle politike Slobodana Miloševića. Baš kao što su i Njemačka i Italija 1945. izgubile dijelove državnog teritorija koji bi se – da Drugog svjetskog rata nije bilo – mogli s pravom smatrati i 'njemačkim' i 'poljskim', i 'talijanskim' i 'hrvatskim'.
(Noam Chomsky je negdje rekao da je Miloševićeva Srbija izgubila Kosovo zbog toga što je krajem devedesetih bila jedina europska zemlja koja je odbijala prihvatiti američki, neo-liberalni ekonomski model tržišnih reformi. To bizarno tumačenje konačnog raspleta balkanskog sukoba ostavljam na analizu komentatorima ultra-lijeve orijentacije.)
Koja bi država 1989., u vrijeme Gazimestana, na početku Miloševićeve 'nemilosrdne demokratije', Kosovu udijelila diplomatsko priznanje? Niti jedna, vjerojatno s pravom. Međutim, nakon onoga što se u posljednjih dvadesetak godina događalo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu – nakon ratova koji su počinjali s pretpostavkom da će se protivnik preplašiti same pojave kokardi i crnih brada, a kada se to nije dogodilo, slijedilo je 'čišćenje' – diplomatsko je priznanje zapravo najmanje što svijet, s priličnim zakašnjenjem, može učiniti za albanski narod na Kosovu.
Ishod 'kosovske krize' bi, piše Anne Applebaum u današnjem Washington Postu, trebao biti 'pouka nasilnicima tipa Miloševića'. Politika koju vodite na kraju će najviše štetiti vašem narodu.
Zato, jednostavno rečeno – be nice!
Što ne znači da se treba poniziti. Dovoljno je ponašati se prema drugom onako kako bi željeli da se on ponaša prema nama.
|
Politički žargon - povod za eksanje
11.02.2008., ponedjeljak
Blogerica Onakojatrčisvukovima komentirala je tekst o prošlotjednom izbornom super-utorku rečenicom 'ti si sav u tim izborima'. Barem do studenog, kada se ovdje održavaju predsjednički izbori, blog Washington Rocks uglavnom će se baviti temama koje su usko vezane uz politiku. Za to postoje tri razloga:
1. Blog kao forma je, čini mi se, svojevrsna niša – oni najzanimljiviji bave se određenom usko definiranom temom. Ne znam kojim putem većina čitatelja stiže na moj blog, ali ako idete preko portala Večernjeg lista, vidjet ćete da se svaki od blogova koje oni promoviraju bavi zapravo vrlo uskim 'komadićem' životne stvarnosti – nogometom, glazbom, para-fenomenima, ekologijom... Moj se bavi američkom politikom s povremenim 'izletima' u hrvatsku stvarnost.
2. Mene politika jako zanima, a posebno me fasciniraju političari kao osobe. Ja i prema onima s kojima se ne slažem osjećam prilično divljenje jer – barem ovdje u Americi – ti ljudi puno rade, najbolje što mogu, a na poslu koji je zapravo dosta nezahvalan. U privatnom bi sektoru, naime, ogromna većina njih zarađivala mnogo više, a ne bi bila izložena takvoj medijskoj pozornosti, stresu, odgovornosti, kritikama i ismijavanju. Ali se ipak bave politikom jer ih, manje-više, inspirira želja da učine nešto za – koliko god to naivno zvučalo – 'opće dobro'. Naravno, svakog od njih 'gura' i ogromni ego, ambicija, natjecateljski duh, taština - no bez toga se na javnoj sceni ne može egzistirati, bili vi političar, glazbenik ili nogometni trener.
3. Blog Washington Rocks se bavi uglavnom politikom zato što je glavni grad Sjedinjenih Država u kojem živim takav – sav je u politici. Možda ga se može usporediti s Bonnom, glavnim gradom bivše Savezne Republike Njemačke. U Washingtonu nema klasične industrije, gotovo sve što postoji izravno ili neizravno je povezano s politikom: vladine ustanove, ali i mediji, pa sjedišta stotina NGO-a, pet-šest sveučilišta, barem stotinjak think-tankova i znanstvenih instituta, brojne lobističke tvrtke te razvijeni high-tech sektor i ugostiteljstvo koje najviše zarađuje na 'političko-povijesnom turizmu' – raznim profesionalnim skupovima i školskim izletima.
Tvrdnju da je Washington 'sav u politici' oslikavaju i lokalni tulumi, koji se često znaju organizirati povodom televizijskih prijenosa političkih događaja primjerice objavljivanja izbornih rezultata ili još bolje – godišnjeg predsjednikova govora o stanju nacije. Na njima, piše Washington Post, mladi ljudi - razni praktikanti, pomoćnici pomoćnika, studenti post-diplomci - sudjeluju u popularnoj društvenoj igri koja se sastoji u sljedećem: odrede se riječi ili fraze na spomen kojih se eksa alkoholno piće, bilo pivo ili nešto žestoko.
Washington Post objavljuje i slajdove s jednog takvog tuluma.
Primjerice, nakon što George Bush u govoru o stanju nacije spomene riječ 'nuclear' (izgovara je kao 'nook-yuh-lerr) ili 'terrorist' (izgovoreno kao 'terra-ist) – dvadesetak okupljenih odmah šljusne po votku ili što već. U roku od sat-dva, koliko traje predsjednikov govor o stanju nacije, društvo je dobro pod gasom – jer, već prema ambicijama u vezi s priželjkivanim pijanstvom, mogu se odrediti riječi ili fraze koje su zaista dio trenutne političke mode. Primjerice, 'ekonomski stimulans', 'tax cuts' ili, recimo, 'Iran' ili 'Pakistan'.
(Moj favorit je fraza koju ovdašnji političari pogotovo u izborno doba naprosto obožavaju - 'American people deserve...')
Fenomen televizijskog binge-drinkinga ukazuje na tipično washingtonski multi-tasking. Naime, svi okupljeni 'moraju' pratiti politički događaj koji se emitira na televiziji – ako ništa drugo, zbog toga što će o tome sutra biti riječi na poslu. S druge strane, ako već to trebaju gledati, 'zašto se ne bi i zabavili'. Vjerujem da je u eksanju prisutna i izvjesna doza očaja ili dosade – nakon sedam godina aktualne, prilično nepopularne administracije.
Pokušavam zamisliti povodom kojih bi primjera rogobatnog političkog žargona eksao da sam kojim slučajem mlađi i da živim u Hrvatskoj.
Iznjedriti. Hrvatska treba biti prepoznata. Udruge proizašle iz Domovinskog rata. Ta i takva Europa/svijet. ...ne samo da može, već i hoće...
Jesam li što izostavio? Naravno da jesam. Recite mi koje vas riječi/fraze iz suvremenog političkog žargona inspiriraju na manijakalno eksanje žestoka pića?
Najodiozniju riječ odnosno frazu (od koje se zaista ježite), a koja osvoji najviše vaših glasova, nastojat ću koristiti što češće.
|
McCainova pobjeda jača šanse Hillary Clinton
06.02.2008., srijeda
Na sinoćnjim stranačkim izborima i kolegijima u 24 savezne države najbolje su rezultate postigli John McCain i Hillary Clinton, kao i Barack Obama.
Republikanski senator iz Arizone John McCain pobijedio je u devet saveznih država - među njima u najmnogoljdnijima poput Californije, New Yorka, New Jerseya i Illinoisa.
John McCain sasvim će sigurno nakon ovih pobjeda postati predsjednički kandidat Republikanske stranke.
McCainov glavni suparnik u utrci za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke, bivši guverner Massachusettsa Mitt Romney pobijedio je u šest saveznih država. Osim Massachusettsa, Romney je pobijedio u nekoliko manjih država na Zapadu te Minnesoti, koje će na nacionalnu konvenciju Republikanske stranke slati manji broj delegata u usporedbi recimo s Californijom, New Yorkom ili Illinoisom.
Mitt Romney je sinoć doživio spektakularni poraz, koji je utoliko veći zbog toga što je na kampanju potrošio najviše, mnogo više od svojih suparnika.
U pet saveznih država - većinom na Jugu - pobijedio je Mike Huckabee, bivši republikanski guverner Arkansasa.
U utrci za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, senatorica iz New Yorka Hillary Clinton je pobijedila u osam saveznih država, među njima i New Yorku i Californiji. Njezin jedini suparnik u demokratskoj izbornoj utrci, senator iz Illinoisa Barack Obama pobijedio je na stranačkim izborima i kolegijima u 13 saveznih država, među njima Illinoisu i Georgiji te nizu manjih na Zapadu i Srednjem Zapadu.
Ovisno o rezultatima, svaki će kandidat dobiti određen broj delegata, koji će krajem ljeta sudjelovati na stranačkim konvencijama demokrata odnosno republikanaca, gdje će se i službeno izabrati predsjednički odnosno dopredsjednički kandidati za nacionalne izbore u studenom.
Da bi kandidat osvojio predsjedničku nominaciju Demokratske stranke potrebno mu je - odnosno potrebno joj je - 2025 delegatskih glasova. Kod republikanaca, za nominaciju je potreban 1191 glas. Sinoć se odlučivalo o oko 1600 delegatskih glasova kod Demokrata te za nešto više od tisuću kod republikanaca.
Anketa provedena u 16 saveznih država pokazuje da je glasačima ekonomija bila najvažnija tema. Pristašama Demokratske stranke, iza ekonomije po važnosti slijedio je rat u Iraku, a nakon toga reforma zdravstva. Za glasače Republikanske stranke, nakon ekonomije po važnosti slijedili su problemi vezani uz imigraciju, a nakon toga Irak.
Prema anketi koju je provela firma Edison Media Reserach, na Jugu Sjedinjenih Država glasačima su uz Irak i ekonomiju bila važna i pitanja vezana uz poreznu politiku te spektar tema vezanih uz vjeru. Na Zapadu Sjedinjenih Država izraženiji je bio interes za očuvanje okoliša te pitanja vezana uz energetiku.
Što se prošla izborna večer bližila kraju bilo je sve očitije da će se kod demokrata utrka Clinton-Obama nastaviti, barem do 22. travnja kada se održavaju stranački izbori u Pennsylvaniji, a prije toga – početkom ožujka - u Teksasu i Ohiou. Naime, iako je Hillary Clinton pobijedila u nekoliko velikih država, Obama je pobijedio u više manjih, što je i njemu donijelo znatan broj delegata.
Kod republikanaca situacija je jasnija. Desno, konzervativno krilo Republikanske stranke, s dobrim dijelom stranačkog establishmenta, nadalo se da će sinoćnje izjašnjavanje ukazati na rastuću popularnost Mitta Romneya, bivšeg guvernera Massachusettsa. No, to se nije dogodilo – ovaj stručnjak za transformaciju posrnulih firmi, koji je na kampanju utrošio oko 40 milijuna svojih dolara, najveći je gubitnik jučerašnjih izbora. Pokazala se točnom izjava Mikea Huckabeeja da 'glasači žele da ih predsjednik države podsjeća na kolegu s posla, a ne na čovjeka koji ih je otpustio s posla.' Romneya je sinoć najviše ‘zeznuo’ upravo Mike Huckabee, pobjednik u pet saveznih država, koji se s Romneyem natjecao za glasove tzv. krščanske desnice.
Koliko je tko točno osvojio delegate znat će se vjerojatno tek za par dana. Ovo pitanje komplicira činjenica da svaka savezna država na svoj način organizira stranačke izbore. Osim toga, republikanci delegate u većini država dodjeljuju po načelu ‘pobjednik dobiva sve’, dok demokrati delegate dijele proporcionalno, i pobjedniku i poraženom, prema osvojenom postotku glasova.
Hillary Clinton iz ovih izbora izlazi s izvjesnom prednošću pred Barackom Obamom. I to se samo zato što je sinoć, očito, osvojila više delegata nego Obama.
Uz delegate, naime, postoje i super-delegati. To su izabrani dužnosnici Demokratske stranke, kongresmeni, senatori, pa onda guverneri i drugi lokalni funkcioneri, ukratko stranačka ‘elita’, koja će vjerojatno na nacionalnoj konvenciji kada se bude birao predsjednički kandidat stranke podržati suprugu Billa Clintona.
Uz to, Hillaryina je pobjeda ukazala na čvršće konture njezine baze – to je tradicionalni milje Demokratske stranke: radnička klasa, ljudi poznijih godina (dio populacije za koji je najsigurnije da će se pojaviti na biralištima), niža srednja klasa i slabije obrazovani.
Kod republikanaca je očito približavanje Huckabeeja McCainu. Njih se dvojica inače dobro slažu, a povezuje ih i priličan osobni animozitet prema Mittu Romneyu. Huckabee je omogućio McCainove pobjede jer je Romneyu – izabraniku izrazitih konzervativaca – ‘preoteo’ dobar dio kršćana, koji ni inače nisu bili veliki entuzijasti za Romneya zbog njegove mormonske vjere. Neki spominju mogućnost republikanskog ‘ticketa’ McCain-Huckabee. Romneyev izborni stožer Huckabeeja je nazvao ‘McCainovim Sanchom Pansom’.
Još prije mjesec dana očekivalo se da će super-utorak zacementirati i Hillarynu predsjedničku nominaciju. To se nije dogodilo, iako uspjeh Johna McCaina jača izglede Hillary Clinton da postane predsjednički kandidat Demokratske stranke. Naime, John McCain je najjači na području nacionalne sigurnosti, vanjske politike i obrane. Zbog toga Hillary Clinton - kao članica senatskog Odbora za oružane snage te osoba sa izvjesnim međunarodnim iskustvom i ugledom - vjerojatno ima veće šanse od Baracka Obame da na kraju postane predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke.
|
O svemu i svačemu - odgovori na Vaše komentare (2)
04.02.2008., ponedjeljak
Nastavljam s odgovaranjem na komentare iz siječnja. U tekstu o pobjedi Hillary Clinton na stranačkim izborima u New Hampshireu opisao sam zgodu koja ju je na izvjestan način 'vratila iz mrtvih' – razgovor u kavani na kojem je senatorica iz New Yorka, nakon što ju je netko upitao 'kako sve to izdrži', zadrhtala glasa pustila i koju suzu.
Sada, je li to bilo proračunato ili ne? Zvone Radikalni misli da je to možda i bio spontani izljev emocija, Crni blog komunizma misli da nije, jer je Hillary Clinton kalkulantica, dok cebo-amebo tvrdi da je 'u politici sve sračunato'.
Meni se isto čini da je to bio više spontani izljev emocija. No, mislim da je u pozadini 'glasa koji je zadrhtao' bila kombinacija osjećaja – ima tu, vjerojatno, i dosta srdžbe zbog 'bezobraznosti' jednog političkog došljaka, Baracka Obame, što se uopće usudio dovesti u pitanje nasljeđe Billa Clintona, najuspješnijeg političara Demokratske stranke u posljednjih pedeset godina, a preko toga i njegove supruge koja je sada predsjednički kandidat. Također bilo je tu i jadanja nad samom sobom – 'zamislite vi nezahvalnike iz Iowe, nakon svega što smo učinili'. Mislim da političari često žive u svojevrsnom mjehuru od sapunice. Prilično odvojeni od stvarnosti, oni imaju osjećaj da su strašno zadužili građane, koji pak lako zaboravljaju njihove zasluge.
S druge strane, u epizodi sa suzama bilo je vjerojatno elemenata sračunatosti – što potkrepljujem prognozom da se takav incident neće ponoviti, više neće biti plača, iako će kampanja postajati žešća. Kritike koja Clintoničinom izbornom taboru upućuje Barack Obama pravi su 'dječji vrtić' u usporedbi s onim što Hillary Clinton očekuje u sudaru s republikanskim protivnikom na jesen.
Je li u politici sve sračunato? Točno je da je politika profesionalizirana, međutim, ne radi se o prirodnim znanostima, riječ je o području ljudske aktivnosti na kojem se emocije moraju uzeti u obzir. Već i sam čin glasanja na izborima iracionalan je – jedan glasački listić u svakom slučaju ništa ne mijenja (na izborima gdje glasaju milijuni 'tijesna pobjeda' je pobjeda od nekoliko stotina tisuća glasova), ali ljudi ipak idu glasati jer ih inspiriraju nekakve emocije - žele podržati nečiji politički program, iskazuju svoje političke osjećaje ili misle da im je to građanska dužnost.
I onaj koji se ponaša kalkulantski ponaša se u skladu sa svojim osjećajima. Komentator sa Crnog bloga komunizma kaže u vezi 'skandala Lewinsky' da bi 'svaka supruga nakon prevare ostavila muža'. Sumnjam da je baš tako, i hvala Bogu da nije. Ljudi u životu zatome, potisnu mnoge emocije. Hillary Clinton politika očito zanima, da se razvela od Billa Clintona u jeku afere s Monicom Lewinsky mislim da za nju na javnoj sceni više nikad ne bi čuli. Ovako, Hillary Clinton je vjerojatno zbog tog neugodnog skandala lakše dobila podršku svog supruga-pokajnika za svoju političku karijeru - jer, cijela je situacija priznat ćete inače prilično bizarna. (U Hrvatskoj bi bilo nezamislivo da se supruga predsjednika države odjednom sjeti i veli – e, sada ću se ja kandidirati.) S druge strane, iako se radi o braku koji je više 'političko partnerstvo' nego tradicionalni brak, sumnjam da su Clintonovi 1992. godine imali plan da nakon Billovih mandata slijedi i predsjednički mandat njegove žene.
'Bane' u svom komentaru kaže da će glasati za Hillary, jer 'predsjednik treba biti netko tko je iskusan'. Tako osjeća mnogo ljudi – zanimljivo, najviše glasači poznije dobi i oni slabijeg obrazovanja. Oni će na spominjanje rasnog faktora reći da 'nije problem što je Barack Obama crn, već to što je zelen'.
I ja mislim da je 45-godišnji Barack Obama mogao pričekati još dobrih desetak godina. Ne da bio postao dio 'washingtonskog establishmenta' - u utrci za Bijelu kuću to je više hendikep nego prednost. (Da su u utrci za Bijelu kuću najvažniji washingtonska adresa i iskustvo u vanjskoj politici onda bi predsjednik bio demokratski senator Joe Biden. Koliko bi taj čovjek mogao plakati nad time kako je politika 'nepravedna' – on u Senatu 35 godina, u predsjedničkoj utrci jedva osvojio 1 posto glasova, a Barack Obama tek dođe u Washington i nakon tri godine u Senatu već je na putu za Bijelu kuću.)
Većina novijih američkih predsjednika bili su guverneri, došli su u Washington iz Georgije (Jimmy Carter), Californije (Ronald Reagan), Bill Clinton (Arkansas) ili Teksasa (George W. Bush). Barack Obama je trebao nakon jednog ili dva mandata u Senatu otići u svoj Illinois, biti guverner, riješavati probleme običnog svijeta, i onda se natjecati za Bijelu kuću.
Problem je u tome što je politička biografija Baracka Obame 'tanka'. Imao je, čini mi se, dva mandata u lokalnom zakonodavnom tijelu Illinoisa a sada je u sredini prvog 6 godina dugog mandata u Senatu Sjedinjenih Država. Gloria Steinem u New York Timesu nedavno je napisala da neka žena, političarka, s tako kratkim političkim iskustvom nikad ne bi mogla niti sanjati o kandidaturi za predsjednika države.
Iako je situacija sasvim drugačija i glupo je uspoređivati kruške i jabuke, kada ga gledam pada mi na pamet tradicija s Balkana da se nekom mladom dečku, nakon iskazane hrabrosti na bojištu, odmah daje čin generala. Zašto ga prvo ne unaprijede u narednika, ili možda u neki niži časnički čin, pa ga pošalju u školu? Pa onda polako, postupno ide naprijed - ako je zaista dobar, postat će jednog dana general.
Sumnjam da je tim mladićima bila učinjena bilo kakva usluga time što su odmah bili proglašeni 'generalima'. Pomalo je tako i u slučaju Baracka Obame. Predsjednik države? Zašto ne prvo predsjednik općine? Bojim se da će u jednom trenutku njegovo neiskustvo postati očito i da će to njegovu stranku, ako ga kandidira za predsjednika, skupo koštati. A poraz će možda završiti političku karijeru koja inače dosta obećava, pod uvjetom da je 'sve išlo u svoje vrijeme'.
No, kako to reći idealističnim mladim ljudima i onima koji ponovno proživljavaju svoju mladost od prije 40 godina koji na Barackovim mitinzima skandiraju 'Race doesn't matter'. Za mlade i mlade duhom rasa 'nije bitna', nisu bitne niti godine, političko iskustvo je vjerojatno hendikep. Važna je 'nada', važne su 'promjene'. Komentatorica 'Romantales.mojblog.com' primjećuje da je glas za Baracka Obamu 'glas za američki san', dok se 'zyzy' – valjda iziritirana i samim spominjanjem rase i spola – zalaže za 'ukidanje prošlosti'.
Da. (Zamišljeno 'da'.)
Komentator 'Paško Patak' kaže da ga – nakon čitanja takvih komentara - 'od političke korektnosti boli glava'. Naravno da su rasa i razni kulturno-civilizacijski čimbenici bitni – kaže PP, čovjek koji bi vjerojatno, kao i ja, mogao biti otac zyzy ili Romantales.mojblog.com. Emocionalno, mogli bi im, bojim se, Paško Patak i ja biti i djedovi.
Rasa, naravno, u nekom savršenom svijetu zaista ne bi bila bitna. No, svijet nije savršen, a politička klima u Sjedinjenim Državama je pogotovo daleko od savršene. Rasa u Americi doduše nema onaj 'nuklearni potencijal' kakav je imala šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mladi ljudi se danas, recimo, kreću u mnogo raznolikijem društvu, imaju više prijatelja druge rase i podrijetla nego njihovi roditelji. Deseci milijuna Amerikanaca, pogotovo mlađe generacije, miješanog su podrijetla, baš kao i Barack Obama. Međutim, Amerika ima priličnu 'prtljagu' kada je rasa u pitanju i politička kandidatura jednog čovjeka koji – kako se ovdje eufemistički kaže - 'happens to be an African-American' tu prtljagu ne može izbrisati.
Rasa u Americi, u Hrvatskoj nacija ili nečije podrijetlo, utječe na mnoge stvari u životu. U Americi, ljudi o njoj misle kada se odlučuju gdje će živjeti, gdje će se moliti Bogu, gdje će djecu poslati u školu. Bili oni toga svjesni ili ne, stavovi o rasi utječu na njihove odluke o tome za koga će se udati ili oženiti, s kim će biti prijatelji. U statističkom smislu, rasa ima utjecaja na činjenicu jesmo li zdravi, obrazovani, jesmo li hapšeni ili ne.
Ponašanje nam vjerojatno nije bazirano toliko na mržnji, koliko na određenim navikama koje smatramo 'prirodnima'. Navešću jedan primjer koji bi mnogima mogao biti blizak. Za Jugoslavije je u Zagrebu studiralo dosta stranaca iz zemalja u razvoju. Najviše iz afričkih i arapskih zemalja. Ne znam za vas, ali recimo meni nije nikada palo na pamet da se uopće upitam kako je tim ljudima u Zagrebu, da li im se sviđa, što rade u slobodno vrijeme, da li su osamljeni, imaju li prijatelje. A kamoli da bih se sprijateljio s nekim od njih. Ne zato što bih ih ja mrzio, jednostavno nisam o tome uopće niti mislio kao o mogućnosti. Imao sam svoje prijatelje, s kojima sam se znao iz gimnazije, s mnogima još iz osnovnjaka ili vrtića. Danas prilično posramljen, moram priznati da ja čak niti svoje poznanike iz vojske iz recimo Bjelovara ili Virovitice, a koji su poslije studirali sa mnom na Pravu u Zagrebu, nisam nekako smatrao 'svojim društvom', jer – naravno – imao sam prijatelje 's kojima sam odrastao'.
Onda sam došao u Ohio. Odjednom bio sam i sam strani student. Međutim, nije prošao niti jedan blagdan da nisam bio pozvan kod nekoga doma. Često sam, zamislite, i bez povoda bio pozivan, jer – gle čuda – kolege, profesori i naoko neznanci vrlo brzo su me smatrali prijateljem. Da, naravno, ne govorim o ljudima iz Zagreba i Hrvatske, koji su mi često također u Ohiou bili domaćini – iako im možda, da su ostali u svojoj domovini, nikad ne bi palo na pamet da u goste pozovu studenta iz Sirije ili Zimbabvea.
Zašto se ja i moji prijatelji tako nismo odnosili prema stranim studentima u Zagrebu? Zašto nisam nikada pozvao u nedjelju na ručak nekog kolegu koji je živio u studentskom domu? Šta ja znam. Ne zato što bih ikoga mrzio ili smatrao da je manje vrijedan. Mama i tata me sasvim sigurno nisu tako učili, konačno niti oni - kada zapravo dobro razmislim - nisu iz Zagreba, već iz manjih mjesta u Hrvatskoj. No, znate i sami – Zagreb je takav, distanciran, rezerviran, nepovjerljiv. Dio ste sredine u kojoj se poznanstva teško sklapaju, ljudi ne počinju jedni s drugima bez veze razgovarati na ulici, dok čekaju tramvaj.
Ne znam koliko je ovaj mali primjer ilustrirao moju glavnu misao koja je donekle povezana s Barackom Obamom – a to je da je cijeli problem oko rase i raznih civilizacijsko-kulturnih faktora daleko kompliciraniji nego što nam se ovako izprve čini. I da stvar često nije u mržnji ili agresiji već u naučenim stvarima, pokupljenim kod kuće, u susjedstvu, među prijateljima, koje smatramo 'najnormalnijima'. (U Zagrebu se, recimo, uopće javno ne govori o tome zbog čega se, tradicionalno, teško prihvaćaju pridošlice iz hrvatske provincije. U takvom okružju teško da će itko progovoriti koju riječ o pridošlicama iz Kine.)
A što se tiče američkog rasizma, lako je iz 'homogenizirane' Hrvatske, poručivati da je 'svejedno tko je koje rase'. Naravno da je svejedno, ovako teoretski gledano.
Inače, možda bi bilo dobro kada bi još više vas, mlađih čitatelja (potaknuti ovim što sam napisao) učinilo ono što ja, na žalost, nikad nisam napravio. Odite u klub stranih studenata, sprijateljite se s nekim kolegom, pozovite ga doma na ručak. Ne možda toliko da bi učinili 'dobro djelo', iako je i to važno, ali obogatit ćete se i vi osobno, a uslugu ćete učiniti i svojoj zemlji.
|
O svemu i svačemu - odgovori na Vaše komentare (1)
03.02.2008., nedjelja
Komentara iz siječnja ima dosta i vrijeme je da odgovorim na neke od njih. Počinjem zgodnom 'cvebom' koju sam pročitao u osvrtu na nekoliko knjiga koje analiziraju fenomen bloga. Član uredništva političko-kulturnjačkog časopisa The New Republic, Lee Siegel suspendiran je 2006. sa svog položaja zbog toga što je u svom blogu na Internet stranicama The New Republica izmislio jednog od komentatora, nadjenuo mu ime, te počeo – putem te izmišljene osobe – hvaliti samog sebe.
Paradoksalno, Lee Siegel je poznat kao autor termina 'blogofašizam' – kako je nazvao napore blogera da kontroliraju komentatore koji ih kritiziraju. Međutim, koristeći se pseudonimom 'Sprezzatura' Siegel je na suptilniji način pokušao ostvariti sličan cilj – hvalio je vlastite tekstove kao 'hrabre' i 'briljantne', a svoje kritičare nazivao 'izmanipuliranim ovcama', ne kao Lee Siegel već kao anonimni 'Sprezzatura'.
Kada ga je netko od posjetitelja pokušao razotkriti, 'Sprezzatura' je čak odlučno izjavio da 'on nije Lee Siegel'. Kada je muljaža ipak nekako bila otkrivena, Siegel je bio jedno vrijeme suspendiran, onda se ponovno vratio na svoje radno mjesto kulturnog kritičara New Republica – njegova nedavno objavljena knjiga je jedna od knjiga o blogovima koje se spominju u članku u časopisu The New York Review of Books.
Vidi se da Lee Siegel nije odrastao u konspirativnom okružju. Ako bezočno hvališ samog sebe, pa čak i kao anonimni sock-puppet, blogosferi će to na kraju biti sumnjivo. Međutim, da je Siegel kojim slučajem u blogosferi izumio/odglumio recimo agresivno bedastog (ultra-desničara) ili pak možda smrtno dosadnog kritičara (ultra-ljevičara) – oni bi svojim neumjerenim baljezganjem otuđili dobar dio publike. Lee Siegel bi tako postigao svoj cilj (kontrola bloga, ušutkavanje kritike), ali na suptilniji način koji bi bilo teško otkriti. Uz put, dobar dio čitatelja simpatizirao bi ga ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što ga napadaju budale.
Ili je pak mogao 'izmisliti' odnosno 'odglumiti' pametnog, inteligentnog kritičara, koji bi ga poticao na pisanje još boljih tekstova.
Ali, na vlastitom blogu hvaliti samog sebe, koristeći se pseudonimom – vrlo glupa ideja.
Tako da je odmah jasno, kada su u pitanju prošlomjesečni komentari, ja nisam niti agresivni 'bjelchuga', niti smrtno dosadni predstavnik 'svesnih snaga' - komentator 'udrugabu', a niti razložni kritičar 'Paško Patak'.
Ja sam ja, Bojan Klima. Ne mislim da su ovi moji tekstovi političko-zabavnog sadržaja nešto strašno mudro ili nešto strašno hrabro, naprotiv, ali što napišem - to ide pod mojim imenom.
Drago mi je da čitate moj blog. Danas odgovaram na dio pošte. Nastavak – sutra.
Bloger Newyorčanka u svom komentaru na post o stranačkim izborima u Iowi piše da misli da će u 'pet do 12' na izbornu scenu stupiti Michael Bloomberg, gradonačelnik New Yorka, čovjek koji je cijeli život bio demokrat, dan prije izbora postao je republikanac, a prošle se godine svrstao u neovisne.
Michael Bloomberg – čovjek u usporedbi s kojim je i Mitt Romney puki siromah.
Mislim da sam negdje pročitao da je Bloomberg izjavio da ako se bude natjecao za Bijelu kuću, da će se 'natjecati kako bi i pobijedio'. Nekome će to sada zvučati očitim – 'pa naravno da će se natjecati da bi pobijedio' – međutim, u Americi dosta kandidata ulazi u utrku a da im je jasno od početka da će na to potrošiti dosta novca ali da neće biti izabrani. Dennis Kucinich. Republikanac Brownback. Ili prije osam godina – Ralph Nader, koji je ulogom 'lijevog smetala' omogućio pobjedu Georgea Busha. Ti se ljudi natječu prvenstveno da bi promovirali određena pitanja ili teme, o kojima se onda – zbog njihove kandidature – u izbornoj kampanji više govori. To je također legitiman razlog za sudjelovanje u izbornoj kampanji.
Međutim, Bloomberg je rekao, mislim i doslovno, da 'ne želi biti Ralph Nader', kao i da će se kandidirati jedno ako republikanski i demokratski kandidat budu imali zaista oprečne izborne platforme. Recimo, izraziti liberal Barack Obama i izraziti konzervativac Mike Huckabee. Kako se čini, obje bi stranke mogle nominirati 'umjerenije' kandidate – ma što to značilo – recimo McCaina i Hillary Clinton. U tom slučaju, barem prema izjavi M.B.-a koju sam pročitao, Bloomberg se ne bi kandidirao.
Bloger Diavola pita me tko će pobijediti i za koga ja navijam. U ovom trenutku se čini da će vjerojatno pobijediti kandidat koga nominira Demokratska stranka. Osim nezadovoljstva sadašnjom administracijom, postoji i zasićenje Republikanskom strankom, koja je od 2000. do 2006. u Washingtonu imala na raspolaganju sve poluge vlasti, a rezultati nisu ne znam kakvi, čak ako se i mjeri republikanskim kriterijima – državni troškovi ogromni, osobne slobode u pitanju zbog rata protiv terorizma, lokalna kontrola školstva narušena putem zakona No Child Left Behind.
Dobar dio republikanaca nije oduševljen ponuđenim kandidatima, a pogotovo ne McCainom koji je sada favorit. Entuzijazam se može procijeniti i po donacijama – McCain je u siječnju za svoju kampanju prikupio nekih sedam milijuna dolara; Barack Obama 32 milijuna.
Koji je moj izbor? Moram priznati da se mogu zamisliti kako glasam i za Baracka Obamu i za Hillary Clinton, i za Michaela Bloomberga pa i za Johna McCaina. Kada gledam pojedine osobe, mislim da je ovaj ciklus stranačkih izbora - koji će svojevrsni klimaks doživjeti preksutra kada glasa pola Amerike - ponudio interesantne, sposobne i razmjerno simpatične kandidate. Međutim, iz gore navedenih razloga glasat ću za kandidata kojeg nominira Demokratska stranka.
Rebecca me nakon komplimenata o blogu pita 'ima li mogućnosti da se javljaš za neku od naših televizija'. Zvuči kao da sam si sam postavio to pitanje. Mislim da nema. Ja sam vam Rebecca više epistolarni tip, ja nisam dobar ispred kamere i mikrofona. Međutim, mnoge lokalne televizije u Hrvatskoj prenose Newsflash Glasa Amerike, petminutni dnevni televizijski program s vijestima iz Amerike, na kojem rade moji kolege. Radio emisiju čiji sam urednik možete slučati svako jutro u 6 i 30 na Zagrebačkom radiju, a vjerujem i na brojnim drugim lokalnim radio postajama u Hrvatskoj.
Bloger Zvone Radikalni u reakciji na post o stranačkim izborima u New Hampshireu konstatira da su 'svima očito na pameti promjene' te pita 'može li se Washington promijeniti?' Stalno tamburanje o 'promjenama' na koncu ipak nekoga naveda da se upita 'dobro, a kakve promjene?'. Kada se uđe u detalje, onda se vidi da se ljudi – surprise, surprise – promjena zapravo plaše, i da puno toga prođe u stilu, 'tri put hura za promjene, ali ne u mojoj kući'.
Jer koliko god se činio disfunkcionalnim, ovaj sistem prilično dobro komunicira sa željama angažiranog dijela nacije.
Dobar primjer je pitanje lobista, protiv kojih su naravno u ovo izborno doba svi. Međutim, lobiste ima u Americi svatko i zašto ih ne bi imao. U demokraciji nije zločin ili grijeh biti organiziran i boriti se za svoje interese. Ako se dvadesetak milijuna naoružanih ili dvadesetak milijuna zabrinutih za prirodu ili dvadesetak milijuna roditelja školske djece organizira te u Washingtonu otvore svoj ured i angažiraju profesionalce da im pomognu u kontaktiranju političara – onda ja mogu jedino reći, samo naprijed. More power to you!
Alenu nije jasno 'zbog čega naša televizija pridaje toliko pažnju stranačkim izborima u Americi'. Veli Alen, ajde de da su to američki nacionalni izbori, ali Iowa, New Hampshire – please!?
Slažem se s Alenom. Fascinacija s Amerikom u Hrvata meni je prilično zagonetna, najviše zbog toga što se u hrvatskoj javnosti (na tim istim televizijama!) o Americi zapravo rijetko kada čuje išta razumnije i staloženije, da čovjek ne veli - pozitivnije. Prilično šizofreničan odnos. S jedne strane, Amerika svemu kriva, a s druge strane amerikanizira se hrvatski jezik, s velikim se štovanjem prate životi nekakvih bezveznih celebrita (to ovdje btw ne čine ozbiljne novine ili ozbiljne radio i televizijske mreže – a ako i čine to rade s distance zafrkavajući se na račun skorojevića). Ili se pak godinama već za redom prate tipično američki fenomeni poput Groundhog Day-a, pa čak Jutarnjak veli – 'čeka nas još šest tjedana zime'. Zato kaj je tam neki svizac pomolio njušku u Pennsylvaniji. Ili slavljenje Halloweena i Valentinova!?
Zaista si pomislim - ako Amerika toliko iritira, pa zar je onda mora toliko biti na televiziji, i s toliko strahopoštovanja? Čovjek ponekad zažali da Hrvati u svom književnom opusu nemaju srbijanskog satiričara Stevana Sremca, autora već vjerojatno sto godina starog romana 'Pop Ćira i pop Spira'. U Hrvatskoj je spominjanje tog naslova vjerojatno primjer političke nekorektnosti, ali za mnoge bi bio korisno štivo. Sremac ismijava dvije obitelji vojvođanskih Srba, objema su očevi popovi, kojima je sve njemačko – najbolje. Govore neki smiješni srpsko-njemački jezik, kćeri i supruge se natječu koja će biti što bliže stranom idealu i slično.
Sremčeva poruka glasi - 'budi svoj'.
Pomalo je paradoksalno da je ja ponavljam, na blogu Washington Rocks, ali slažem se s njom. Moram reći da se ovdje ne zalažem za povratak u rane devedesete – za korienski pravopis, za zrakomlate, za čisti zrak u konzervama, za pečene volove i crvene mundire pred Saborom.
Kada kažem 'budi svoj' mislim na važnost da čovjek u svemu što radi ima osjećaj za mjeru. Zasviraj i za pojas zadjeni - neka ova poslovica zaživi na svim područjima života u Hrvatskoj, pa čak i kada je u pitanju spominjanje Amerike u medijima.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.