|
|
What A Ride! - prva godina bloga Washington Rocks
31.12.2007., ponedjeljak
Tu smo, gdje smo. Posljednji dan 2007. Kada je u pitanju blog WashingtonRocks, mogu jedino reći: What a ride!
Onima koji su se 'ukrcali' na početku, 23. travnja, i ostali do danas, cijelim tijekom našeg puta po Americi i neizravno, ponekad, po Hrvatskoj - od srca hvala na interesu. Onima koji su se 'provozali' par tjedana, te su se – nezadovoljni smjerom – iskrcali, poručujem da se nadam da će me sljedeće godine ponovno posjetiti, dati mi još jednu šansu.
U ovih smo devet mjeseci pisali i debatirali o raznim temama. Počeli smo s masakrom studenata na sveučilištu Virginija Tech, završili s kongresnom 'Rezolucijom o Božiću'. Pisali smo o siromašnima i bogatima, naoružanima i nenaoružanima, darežljivima i sebičnima, političarima i glasačima. 'Dohvatili' smo se Rudyja Giulianija, Paula Wolfowitza, Baracka Obame i Hillary Clinton, ali i Thompsona, Milana Bandića, Pavla Kalinića i biskupa Jezerinca. Uspoređivali Ameriku i Hrvatsku. Ponekad smo se slagali, puno češće - išli jedni drugima na živce.
Pogotovo kada je u pitanju 'povlačenje paralela'.
Meni osobno, to su bili najdraži tekstovi. Zato jer su, barem se nadam, komunicirali s hrvatskom stvarnošću. Primjerice tekst o otkrivanju spomenika žrtvama komunizma u Washingtonu, o napojnicama o Americi ili pak toleriranju uvredljive političke ikonografije.
Informacijama o Americi svijet ne oskudijeva (što ima i dobru i lošu stranu). Njih, kao što vidim, većina posjetitelja ovog bloga dobija na raznim stranama. Kroz neki naoko manje važni detalj ili epizodu (napojnica, 'zajedničko' slavljenje vjerskih blagdana, filantropija u hiper-materijalističkom okružju, govor iranskom predsjednika na Columbiji) pokušao sam pružiti iznijansiraniju sliku Amerike, često vrlo kontradiktorne, zbunjujuće i teško bi se moglo reći 'savršene' zemlje.
To je znalo iziritirati dosta ljudi, jer su navikli o Americi čitati samo loše stvari. Kroz komentare se često provlačila kritika da 'držim stranu' ovoj zemlji. Točno, držim je. Ja Vam naime mislim da je u svojih 230 godina Amerika učinila dosta toga dobroga, i unutar svojih granica i u inozemstvu. Pogotovo, nećete vjerovati, u inozemstvu, što joj zahvaljujući prošlim i sadašnjim garniturama raznih satrapa, despota i budala u drugim zemljama često i nije bilo toliko teško.
Ja ne mislim da je Amerika 'bezgrešna pravedna velesila' – kako mi u reakciji na tekst o Kadijeviću Floridskom zamjera komentator 'cabaret'. Amerika je znala postupati i kriminalno i bedasto – no objektivnija bi analiza pokazala da dobro i pozitivno ipak preteže nad negativnim. Razumljivo mi je što većina ljudi u, recimo, Rusiji i Srbiji ne misli tako, ali sam uvjeren da je 'šutljiva većina' u svakoj zemlji zapadnog kulturnog kruga (pogotovo u Srednjoj Europi) ipak, barem instinktivno, svjesna te činjenice - bez obzira na refleksni i pomodni anti-amerikanizam kulturne elite.
Sve je ovo uvod u današnji tekst – odgovor na vaše komentare. Povodom teksta o Kadijeviću Floridskom, komentator 'udrugabu' mi, bez neke čvrste veze sa samom temom, poručuje 'e moj Klima... pročitaj Stieglitza i Chomskog'. Kao, nakon toga ću shvatiti u kakvoj sam zabludi kada je u pitanju kapitalizam, slobodno tržište i demokracija zapadnog tipa.
Svatko može citirati svoje omiljene autore, savjetovati drugima što da pročitaju. Svi mi najviše volimo čitati ono što potvrđuje naša uvjerenja, a ne ono što ih dovodi u pitanje. Preporuka o tome što čitati klonio sam se jer mislim da bi većina čitatelja smatrala da se pravim važan. Iz istog vas razloga nisam obavještavao na kojima sam koncertima bio i koje sam kazališne predstave gledao. U vezi Chomskog i, recimo, na filmskom planu, Michaela Moorea mogu jedino ponoviti nešto što sam već par puta napisao – jadna li vam majka ako su vam oni jedini izvori informacija o Americi.
Komentator 'tompa' mi poručuje da ga tekst o Kadijeviću 'nije razuvjerio' te da i dalje gaji 'nesnošljivost prema Americi.' Što reći nego – good for you! Ja ne pišem ove tekstove, dragi 'tompa', da bih Vas ili druge čitatelje u nešto uvjerio. Pišem ih da bi ih Vi čitali. Uz put i ja – pripremajući se za pisanje, čitajući, razmišljajući kako da tekst dobije glavu i rep – sam za sebe neke stvari u svojoj glavi raščistim, jer ponekad na početku niti sam možda nisam siguran što o nekoj temi zaista mislim.
Povodom teksta o Muzeju Woodstocka i državnog novca kojeg je za ovaj projekt, neuspješno, pokušala pronaći Hillary Clinton, Zvone Radikalni se pita – što u tome ima loše? Po mom mišljenju, ništa. Da je bar takvih državnih donacija više. Kongresmeni i senatori tradicionalno nastoje mali djelić proračunske sarme skrenuti direktno svojim glasačima. Izgradnja wine-tasting centra u saveznoj državi Washington. 'Midnight basketball' za pripadnike uličnih bandi u Chicagu. 'Bridge to Nowhere' na Aljasci. Par kilometara ceste. Društveni dom. Pomoć tek osnovanim firmama. Kada se na rat u Iraku mjesečno potroši 15 milijardi dolara, ovakve je jeftine projekte teško proglašavati 'rasipanjem novca' – jer u perspektivi mega-budžeta oni su zaista 'sitniš', a ljudi se vesele.
Na tekst o tabloidnom životu Rudyja Giulianija, javio se komentator 'hebatga'. Ukazuje na – kako kaže – 'samo jednu u nizu netočnosti' u tekstu. Donna Hanover, druga žena bivšeg newyorškog gradonačelnika, je - tvrdi 'hebatga' – glumica, a ne novinarka.
Ne znam jeste li to primjetili, informacije iz mojih tekstova vi možete provjeriti na Internetu. Najlakše, na GoogleNews. Utipkate ime dotične osobe i pročitate što vas o njoj zanima, usput i provjerite 'da li vas Klima laže' i je li šlampav kada su u pitanju činjenice.
Donna Hanover je novinarka, a ne glumica.
Povodom teksta o 'dotepencima u Washingtonu' te činjenici da se svatko najbrže sjeti 'kuće' pri jelu, komentator 'ante10' me upitao 'odakle sam'. Ja sam iz Zagreba. Rođen sam u Kairu, gdje sam, doduše, proboravio tek prva dva tjedna svog života. Tamo nikad poslije nisam bio. Odrastao sam u Miramarskoj 15 A, blizu pothodnika, poslije smo se preselili u Sopot jedan. Išao sam u osnovnjak u Nikolu Demonju, blizu filo-faksa, poslije u Centar za kulturu i umjetnost (niti 'Demonja', a niti 'Centar' se danas tako ne zovu), diplomirao sam pravo. Otišao sam u Ameriku 1986. One koji vole klasičnu glazbu možda će zanimati podatak da je violinist Josip Klima moj tata.
Komentator 'pooka pooka' pita što je s Wesleyem Clarkom, bivšim zapovjednikom snaga NATO-a, koji se prije četiri godine natjecao za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke. O Clarku dugo nisam ništa pročitao. Zato – pravac GoogleNews. Neki australski list piše da je Clark podržao kandidaturu Hillary Clinton te da se njegovo ime 'ozbiljno spominje' kada su u pitanju čelni ljudi buduće vlade - ako senatorica iz New Yorka dobije stranačku nominaciju te ako pobijedi u studenom, na predsjedničkim izborima.
U vezi s tekstom o mormonu Mittu Romneyu te Baracku Husseinu Obami - koji se natječu za predsjedničku nominaciju Republikanske, odnosno Demokratske stranke - komentator 'ex croatian american' pita 'gdje je tu tolerancija' ako su vjera odnosno rasni identitet ipak, možda, smetnja ovoj dvojici političara. 'Ex croatian american' kaže da je zbog toga ovaj tekst u izravnoj kontradikciji s kasnijim tekstom o suživotu Božića i Hanuke.
Romney i Obama imaju dobre šanse da pobijede u Iowi. Međutim, ispit tolerancije ovdje neće biti njihov poraz odnosno pobjeda na nacionalnom planu. (Konačno, da kojim slučajem i pobijedi, da postane predsjednik države, Obamu bi već sutra kritizirali da nije 'pravi crnac', da se prodao, da je 'uncle Tom' – što mu već i sada govore, samo zato što je uspješan.). Oni koji odbijaju vjerovati u toleranciju u Americi, već će pronaći način da sami sebi 'objasne' neki neočekivani događaj, kao što je, recimo, izborna pobjeda crnca, mormona ili žene.
Ispit tolerancije mislim da ovdje leži u deset mjeseci dugom izbornom procesu, koji počinje u četvrtak i traje do prvog utorka u studenom: Obamina interakcija s građanima i suparnicima, medijsko praćenje njegove kampanje, pitanja koja ovaj senator pokreće i simpatije milijuna građana za njegovu kandidaturu, bez obzira na rasu. Na kraju, treba vidjeti i kakve će kritike njegova kandidatura doživjeti.
U nekoliko sam navrata u proteklih devet mjeseci napisao da je Amerika eksperiment, 'work in progress', nikad svršeni projekt. Amerika nije zemlja poput Švicarske ili Austrije. Ona je velikim dijelom i danas improvizacija temeljena na ho-ruk principu. Zato nam se često i čini kontradiktornom, jer i jest kontradiktorna.
Meni je upravo zbog toga zanimljivo pisati ovaj blog te razgovarati s Vama.
Želim svima sretnu 2008. Do skorog čitanja.
|
Kongres prepoznao važnost Božića. Tri put hura za Božić.
25.12.2007., utorak
''Kongres prepoznao važnost Božića. Smatra da su i Sunce i Mjesec dobri'' – ovim je naslovom liberalni satirični list The Onion popratio rezoluciju Zastupničkog doma HR 847. od prije dva tjedna koja, među ostalim, sadrži i ove misli:
Zastupnički dom prepoznaje kršćansku vjeru kao jednu od velikih svjetskih religija; izražava kontinuiranu podršku slavljenju Božića u Sjedinjenim Državama i širom svijeta; svjestan je međunarodne i povijesne važnosti Božića i kršćanske vjere, svjestan je i podržava ulogu kršćana i kršćanstva u utemeljenju Sjedinjenih Država te u utemeljenju Zapadne civilizacije; odbacuje predrasude, diskriminaciju i progon kršćana, i u Sjedinjenim Državama i u svijetu; te izražava najdublje štovanje za američke kršćane i kršćane diljem svijeta.
Rezolucija također podsjeća da 'Božić slavi više od tri četvrtine Amerikanaca'.
Za nju je u Zastupničkom domu glasalo 195 demokrata, 177 republikanaca. Protiv je glasalo devet članova Zastupničkog doma iz Demokratske stranke, niti jedan republikanac. Deset članova Zastupničkog doma glasalo je, umjesto 'za' ili 'protiv' s 'prisutan'. 40 ih nije bilo nazočno glasanju, među njima i predlagač rezolucije, Steve King, republikanac iz Iowe.
Rezolucija kao mjera zakonodavnog tijela ima simbolično značenje. Zastupnički je dom tog istog tjedna vjerojatno izglasao i druge slične – primjerice, onu koja prepoznaju rijeku James kao 'America's founding river', odnosno rezoluciju koja odaje počast prije godinu dana preminulom bivšem predsjedniku Geraldu Fordu.
No, u zemlji u kojoj je mnogo vjera, a prema Ustavu niti jedna nije 'državna', Rezolucija koja 'prepoznaje važnost Božića' u medijima je imala priličan odjek. Konzervativni je komentatori doživljavaju kao odgovor običnih građana na 'rat protiv Božića', koji navodno već četrdesetak godina u javnoj sferi vode glavni mediji, škole i dio vlasti. Novinari liberalnijeg usmjerenja smatraju 'Rezoluciju o Božiću' nepotrebnom ali i štetnom po pluralizam, jer na neizravan način daje na znanje manjim vjerskim zajednicama 'tko je u Americi glavni'.
Elaine Kolodziej u lokalnom listu Wilson County News pozdravlja rezoluciju Zastupničkog doma Kongresa jer 'u vrijeme kada smo obasuti vijestima o ratu, globalnom zatopljavanju, prijetnjama smrću zbog karikatura i plišanih medvjedića, otrovnih igračaka i još koje čega' šalje građanima poruku 'nade i spasenja'. Ona također navodi da je Zastupnički dom ove godine objavio slične rezolucije o blagdanima drugih vjera, islama i hinduizma. Protiv njih, navodi ona, nije glasao niti jedan član Zastupničkog doma.
Online portal Christiannewswire kritizira devetoro zastupnika iz Demokratske stranke koji su glasali protiv rezolucije, dok su podržali slične povodom Ramazana i hinudskog blagdana Diwali. Autorica članka, Natalie Bell, iz organizacije koja se zove 'Žene zabrinute za Ameriku' piše da je 'istinski smisao Božića stalna meta napada od snaga političke korektnosti koje građanima žele diktirati kako se taj blagdan treba slaviti.'
Konzervativni komentator Erik Rush pita da li je rezolucija zaista bila potrebna, ako je za nju glasala premoćna većina članova Zastupničkog doma, te samo devet protiv. On odgovara da je u 'današnjoj Americi' takva rezolucija ipak potrebna. 'U posljednjih četrdeset godina, boljševici su se uspješno infiltrirali na strateške pozicije u medijima i vladi. Ono što čine je isto što je Lenjin radio u Rusiji – promiču socijalizam, klasni rat te pokušavaju uništiti sve što u javnom životu zamjenjuje državu. Kako je Amerika dominantno kršćanska zemlja, prvi prioritet im je uništenje te vjere...'
Predlagač rezolucije, kongresmen Steve King, izjavio je agenciji Associated Press da 'prije pet ili deset godina nije uopće mogao niti zamisliti da će jedna ovakva inicijativa bila potrebna'. Ali, kaže on, predrasude protiv Božića su stvarne. King navodi kao primjere sve češću javnu uporabu pozdrava Happy Holydays, umjesto Merry Christmas. Također i milijunske parnice koje je povela Američka udruga za građanska prava u korist ljudi koji su bili uvrijeđeni javnim isticanjem Božića.
Protivnici Rezolucije o Božiću navode ovih dana svoje argumente. Jedna od devetoro članova Zastupničkog doma koja je glasala protiv ove rezolucije je Yvette Clarke iz Brooklyna koja kaže da ju je posebno zasmetalo što dokument prepoznaje Isusa Krista kao 'Božjeg sina'. 'Ne želim da blagdan Božića, u ovo doba ljubavi, mira i radosti bude usko definiran od strane državnog tijela', izjavila je Yvette Clarke, koja je – prema listu iz Brooklyna - kršćanske vjere. 'Duh ovog blagdana naučio me je da prihvatim vrijednosti pluralnog, građanskog društva koje nas zaista definiraju kao Amerikance – a to su ljubav prema svim ljudima i svijet ispunjen mirom i radošću.' Upitana zbog čega je glasala za rezoluciju koja odaje počast hinduskom blagdanu Diwali, Yvette Clarke je odgovorila da je riječ o blagdanu 'o kojem se u Americi ne znam mnogo, a trebalo bi se znati.' Yvette Clarke se inače ne libi kontroverznih odluka – ironično primjećuje The Brooklyn News. Početkom godine, bila je jedini član Zastupničkog doma koji je glasao protiv imenovanja knjižnice na newyorškom Ellis Islandu, povijesnoj destinaciji za milijune useljenika, po komičaru Bobu Hopu.
Baptistički svećenik Brian Kaylor u listu Kansas City Star ironično komentira da će ove godine slaviti Božić s većim entuzijazmom, kada mu je to naredilo nacionalno zakonodavno tijelo. 'Nitko mi ne treba savjetovati koje blagdane da slavim, a koje ne' – piše autor knjige 'Za Boga miloga, zašutite konačno' (poruka upućena Kaylorovim kolegama s vjerske desnice). 'Kao svećenika vrijeđa me arogancija onih koji misle da mi je potrebna njihova potvrda ili podrška da živim svoju vjeru... Istinska vjera uzdaje se nešto puno više nego što je državna vlast u Washingtonu' – piše Brian Kaylor.
List Daily Planet iz Minneapolisa navodi izjavu demokratskog kongresmena Jima McDermotta koji je svoj glas 'protiv Božića' opisao kao 'glas protiv' kolege Steve Kinga. 'Predsjednik Bush je nedavno vetom blokirao zakon kojim bi državno zdravstveno osiguranje obuhvatilo milijune djece iz siromašnijih obitelji. Istovremeno, njegova stranka predlaže rezoluciju koja se u osnovi svodi na uzvik Tri put hura za Božić. Prilično glupo' – smatra Jim McDermott. U istom listu, predstavnik udruge ateista iz Minnesote podsjeća da bi Kongres, 'ako počne hvaliti određene vjere, možda u budućnosti mogao i objaviti neku rezoluciju koja će konkretnu vjeru pokuditi odnosno osuditi. Želimo li uopće da se vlast bavi time?' – pita se glasnogovornik organizacije Minnesota Atheists August Berkshire.
Publicistica Sally Quinn u listu Washington Post piše da joj je poznanik, republikanski član Zastupničkog doma židovske vjere, glasao u prilog Rezolucije o Božiću, iako ga ja šokirala sama ideja i bio je protiv nje. No, kaže da ga je bilo strah. Da je glasao protiv nje, zamjerili bi mu glasači. Kolege iz stranke su mu rekli da 'ne bude glup' te da 'iz političkih razloga' glasa 'za'. Zamolio je novinarku da mu ne objavljuje ime.
Sally Quinn smatra da 'Rezolucija o Božiću' predstavlja jednu od naj-neameričkijih zakonodavnih odluka u povijesti Kongresa, zato jer je 'marginalizirala i obespravila milijune ljudi, svodeći ih na razinu građana drugog reda'.
Kako bi bilo da Zastupnički dom sljedeći put objavi rezoluciju ovakvog sadržaja, pita se Sally Quinn: 'Svi vjerski blagdani imaju veliko značenje za pojedine građane Sjedinjenih Država. Zbog toga, Zastupnički dom izražava najdublje štovanje Amerikancima svih vjera, kao i onima koji nemaju vjeru.'
Dragi čitatelji bloga WashingtonRocks, u duhu kojim zrače i protivnici i pristaše kongresne 'Rezolucije o Božiću', čestitam vam ovaj blagdan, ma kada i kako ga slavili, a onima koji ga ne slave čestitam njihove blagdane, bilo da dolaze ili su nedavno obilježeni. Svima želim mnogo ljubavi, zdravlja i razumijevanja. Napišite mi što mislite o ovoj temi, a ja ću uskoro odgovoriti na vaše komentare.
|
Stranački kolegij u Iowi - 'komplicirani ritual bizantinskih pravila'
21.12.2007., petak
Anketa provedena na Sveučilištu New York pokazala je da je polovica tamošnjih studenata voljna odreći se svog prava glasa – za milijun dolara. Petina bi bila sklona to učiniti i za iPod touch, dok bi 66 posto trampilo svoj glas na sljedećim predsjedničkim izborima za plaćenu godinu studiranja.
Broj ovakvih 'apstinenata' bio bi možda i daleko veći da je riječ o studentima iz Iowe, savezne države u kojoj se za manje od dva tjedna održavaju prva izjašnjavanja o aspirantima za Bijelu kuću iz Demokratske i Republikanske stranke. Kažem 'izjašnjavanja' jer sada već famozni Iowa caucus (možda je najbolji prijevod riječi 'caucus' – 'kolegij'?) nije klasični izborni postupak već nešto poput stranačkog kandidacijskog skupa koji ima elemente kompliciranog rituala kojeg prate – piše časopis New Yorker – prilično 'bizantinska pravila'.
Na 'kolegiju Iowe' – kojim svake četvrte godine u Sjedinjenim Državama počinje izborna sezona, koja kulminira u studenom predsjedničkim izborima – sudjeluje u najboljem slučaju između oko pet posto registriranih glasača, u 99 tamošnjih okruga koji ukupno imaju 1781 izborni blok. Oni su u pravilu stariji i obrazovaniji od 'prosječnog Amerikanca. Također i 'bjelji' – što navodi mnoge da se pitaju 'zašto baš Iowa?'
Ako ste mladi, čini se da trebate biti zaista dobro zagrijani za nekog od kandidata da bi sudjelovali na partijskom derneku ove vrste. Evo i zašto.
Novinarka New Yorkera opisuje kolegij Demokratske stranke u jednom od izbornih okruga Iowe riječnikom etnologa, kao da je riječ o bizarnom ritualu nekog polinezijskog plemena. Glasači se okupljaju u lokalnoj školi, knjižnici ili društvenom domu. Stranački aktivisti imaju točno određene uloge, za izvršenje kojih je ključna disciplina i organizacija. Precinct captains, šefovi izbornog bloka, koji su najčešće profesionalni politički aktivisti, organiziraju dolazak pristaša njihova kandidata – što je u Iowi, zbog snijega ove godine, često zamašnija logistička operacija. Nazivaju telefonom one zaboravnije, potiču ih da dođu na kolegij. Organiziraju posluženje (sokovi, cookies) za animiranje glasača dok čekaju.
U prostoriji u kojoj se organizira izjašnjavanje o kandidatima postavljeni su stolovi-štandovi svake od izbornih kampanja: Hillary Clinton, Barack Obama, Mitt Romney, Rudy Giuliani itd. Pristaše se okupljaju oko 'svog' štanda. Dočekuju ih host i greeter – aktivisti-volonteri kojima je cilj okupiti pristaše dotičnog političkog kandidata te ih držati na jednom mjestu, da ne odlutaju na suprotni kraj dvorane, gdje se nalaze pristaše suparnika. Okupljenima prilaze volonteri-aktivisti koji se nazivaju checker (provjerava dokumente odnosno popise stranačkih pristaša) te persuader – koji, ako treba, dodatno 'obrađuje' neodlučne glasače. Tu je još i corraler – aktivist kojem je glavni zadatak da dodatno pazi da netko iz njegova tabora ne zabrazdi u krivom smjeru, u dio prostorije gdje se nalaze protivnikove pristaše.
Nakon manje važnih točaka dnevnog reda, koje se odnose na lokalni stranački život, slijedi glasanje za lokalne delegate koji sljedeće ljeto odlaze na nacionalnu stranačku konvenciju na kojoj će oni – u skladu s željama izborne baze – odlučiti hoće li predsjednički kandidat biti Hillary Clinton, Barack Obama ili netko treći. Ukoliko na kolegiju neki od predsjedničkih aspiranata ne osvoji oko 15 posto glasova, slijedi 'lov', odnosno nagovaranje njegovih pristaša da prijeđu u tabor nekog drugog kandidata koji je prikupio više glasova.
Sve traje satima, uz dosta čekanja i birokracije te ponekim 'odustankom' od građanske dužnosti.
Međutim, kolegij u Iowi pokazuje da američkom politikom novac i televizija ne dominiraju u potpunosti. 80 do 90 tisuća stanovnika Iowe, koliko ih u pravilu izađe na stranačko izjašnjavanje, predstavljaju motiviran izborni blok. Riječ je o ljudima koji poznaju problematiku, imaju razmjerno snažna politička uvjerenja te su – što je možda najvažnije – sreli svog kandidata, prozborili su s njim ili s njom par riječi, možda i postavili neko pitanje. Mnogi od njih su i volonteri u nekoj od izbornih kampanja, a možda su i dali novčanu donaciju.
Za stranku – Demokratsku i Republikansku – kolegij u Iowi je svojevrsni ispit stranačke mašinerije, stranačke infrastrukture. Jesu li Precinct captains, šefovi pojedinih izbornih okruga sposobni mobilizirati 'svoje' glasače? Koliko je ljudi spremno raditi na telefonima, nazivati susjede i pokušati ih nagovoriti da glasaju? Koliko ih je spremno ići od vrata do vrata, posjetiti susjede i razgovarati o politici? Koliko ih je spremno na travnjaku ispred kuće postaviti znak s imenom kandidata? Koliko ih želi u vlastitom domu okupiti prijatelje i susjede te ugostiti budućeg predsjedničkog kandidata?
Ovakav grass-roots napor jasno košta i novca (u Iowi su se posljednjih mjeseci okupile tisuće profesionalnih aktivista i animatora iz drugih krajeva zemlje). Međutim, ovakva se mobilizacija glasača temelji više na nečemu što se ne može kupiti – entuzijazmu građana odnosno njihovoj želji da svoju zemlju 'izvedu na pravi put', izborom političara kojeg smatraju najboljim kandidatom.
Što se tiče samih političara koji se žele useliti u Bijelu kuću, Iowa je za njih – po mom mišljenju – prilično ponižavajuće iskustvo. Jasno to će oni povjeriti jedino svojim suprugama. U javnosti će reći da obožavaju 'biti na terenu' - sretati se s ljudima, odgovarati na njihova pitanja, objašnjavati svoj izborni program, rukovati se s svaki dan s tisućama ljudi.
Evo zašto je izborna kampanja 'bliskog kontakta' poput ove u Iowi za političara izrazito ponižavajuće iskustvo. Legenda američke politike, pokojni Tip O'Neil, rekao je da je prosječnom glasaču vrlo važno da ga političar pita, zamoli – 'da li biste možda, molim Vas, glasali za mene?' Jer, rekao je ovaj političar iz Bostona, 'if you don't ask, you don't get'.
Pitanje ove vrste, zapravo molba, implicira i mogućnost da vas neki 'Joe six-pack' iz publike i odbije, da vam se naruga, da vam zaista kaže što misli o političarima – i to često pred televizijskim kamerama. Za ljude s ogromnim egom – što svaki političar mora imati ako se želi upustiti u predsjedničku izbornu kampanju – te željom da drže sve 'pod kontrolom', izborna kampanja poput ove u Iowi jako je velik teret.
Za predsjednički položaj – također vrlo nezahvalan posao – američki političari plaćaju prilično visoku cijenu.
|
Hanuka i Božić - jednakopravnost u javnosti, kompromis kod kuće
15.12.2007., subota
Jedna od stvari koja mi se svidjela po dolasku u Ameriku, prije 21 godinu, bio je predbožićni ugođaj u predgrađima Clevelanda. Gotovo pred svakom obiteljskom kućom bile su jaslice s Isusom, saonice Djeda Mraza ili patuljci, snjegovići i jeleni. Pročelja kuća ukrašavale su stotine raznobojnih žarulja.
Kakve li razlike od javnih mjesta u tadašnjem Zagrebu, gdje je Božić najavljivalo jedino povremeno praskanje petardi i legitimiranje na povratku s ponoćke.
Moju prijateljicu iz Mađarske, koja je kao i ja studirala na sveučilištu Kent State, u Americi je fasciniralo, kako se izrazila, 'demonstrativno' iskazivanje židovskih vjerskih osjećaja povodom blagdana Hanuke, također pred obiteljskim kućama u clevelandskim predgrađima.
'Mi se u Mađarskoj ne bi ponašali tako provokativno, čak kada bi se vjera i mogla slobodnije izražavati. Za mene, Amerika je upravo ova menora na travnjaku' – ovdje, naravno, parafraziram po sjećanju ono što mi je rekla, dok smo se par dana prije Božića 1986. zajedno s dvoje drugih kolega vozili prema Binghamtonu, na putu za Manhattan, ona svojim, ja svojim prijateljima.
Od tada, božićna drvca i menore, snjegovići i dreideli, preselili su se s travnjaka obiteljskih kuća na javne površine. Njihovu 'jednakopravnost' i koegzistenciju često zna zaštiti i savezni sud.
Dva blagdana međutim 'koegzistiraju' i u milijunima američkih domova u kojima je jedan bračni partneri kršćanske a drugi židovske vjere. Prema American Religious Identification Survey, takve (židovsko-kršćanske) obitelji čine većinu od oko 28 milijuna 'vjerski-miješanih' brakova. Prema anketi organizacije United Jewish Communities, 47 posto američkih Židova udanih ili oženjenih 2001. godine stupilo je u brak s osobom ne-židovske vjere. Prije 1970, tek je oko13 posto Židova ulazilo u brak s osobama druge vjere.
U kršćansko-židovskim brakovima je, piše New York Times, 'prosinačka dilema' posebno izražena. Kako proslaviti blagdane koji najčešće slijede jedan iza drugoga, kako i kada podijeliti poklone, koje vjerske rituale obilježiti a koje ignorirati? Kako se ne zamjeriti punici? Kako ostati svoj, a biti tolerantan prema bračnom partneru? I, vjerojatno najvažnije, kako kroz 'konfliktnu' situaciju provesti djecu manjeg uzrasta?
Newyorški list opisuje kako je 'problem' riješilo nekoliko američkih obitelji. U pravilu, djeca se odgajaju u jednoj od vjera roditelja (u navedenim slučajevima, najčešće židovskoj) a slave se i Hanuka i Božić.
'Usprkos dobre asimiliranosti u američko društvo, ali i zahvaljući njoj, Židovi su posebno osjetljivi na prijetnje njihovoj tradiciji... Grupa koja je u manjini povremeno pribjegava svojevrsnoj gerilskoj taktici', kako bi zaštitila identitet – piše New York Times. Tako Amy Manata iz Skokiea, predgrađa Chicaga (židovske vjere, udana za katolika) na početku prosinca svoje sinove koji imaju 4 i 6 godina pita koje igračke najviše žele, pa im to pokloni za Hanuku, kako bi je smatrali – kako kaže - 'ljepšim blagdanom od Božića'.
Njezin suprug Frank Manata opisuje što se dogodilo prošle godine na Božić. Dio božićnih dekoracija u njihovom domu je i dječja željeznica s kojom se sinovi igraju par tjedana za blagdan. Potom, zajedno s kuglicama i drugim ornamentima, željeznica biva zapakirana do sljedećeg Božića. Kada su djed i baka, roditelji od Amy, vidjeli da su im unuci tužni zbog 'odlaska božićnog vlakića', odmah su isti takav instalirali u podrumu svoje kuće, i sada se unuci s njim mogu igrati svaki put kad im dođu u posjet. Frank Manata smatra da su roditelji njegove supruge izvršili svojevrsnu diverziju protiv najvećeg kršćanskog blagdana.
Danielle Kolker i Donald Viscardi iz Brooklyna već su na početku braka točno utvrdili pravila blagdanskog ukrašavanja travnjaka ispred kuće i kućnog pročelja. 'Sve što se vidi iz vana, mora biti 50-50. Ako ćemo stavljati božićne žarulje, moramo imati i svjetlosne dekoracije za Hanuku. Ne želim da ispadne da smo više jedno nego drugo' – kaže Danielle Kolker.
Donald Viscardi – koji za sebe kaže da je 'fanatik Božića' – kaže da ga je posebno oneraspoložilo kada je njegova supruga njihovom sedmogodišnjem sinu rekla da su 'mama i tata Djedu Mrazu pomogli kupiti neke od poklona'. S druge strane, Danielle Kolker smeta što mora kupovati tolike božićne poklone, pakirati ih i pretvarati se da je 'sve to donio Djed Mraz.'
Homoseksualni partneri Scott Gamzon, koji je židovske vjere, i Rick Draughon, koji je član Episkopalne crkve, imaju dogovor da se njihov prije tri godine usvojeni sin odgaja u židovskoj tradiciji, a da Božić proslavlja kod Rickove obitelji u Teksasu. Scott Gamzon kaže da ga je kićenje bora za Božić na početku privlačilo kao neka vrst 'zabranjenog voća', međutim, dominantan je osjećaj krivnje. Sjeća se kada je prije tridesetak godina pitao mamu zašto oni nemaju jelku, a ona mu je rekla da 'ako je želi neka ide živjeti kod susjeda.' Rick Draughon se pak žali da njegov partner 'ne može otrpiti niti jazz verzije božićnih napjeva.'
Ljudima odraslima u kršćanskoj tradiciji teško je i zamisliti koliko se izoliranima osjećaju pripadnici vjerskih manjina, pogotovo u ovo doba godine. U zemlji poput Amerike postoji snažna želja da se 'bude kao i svi ostali', ali da se istovremeno ostane i svoj. Zbog toga se i Hanuka, ne toliko važan blagdan židovskog kalendara, posljednjih desetljeća pakira kao neka vrst 'židovskog Božića'.
Problem je u tome što u komercijalnom okružju, u 'natjecanju s Božićem' blagdani drugih vjera nemaju šansu.
Amy Manata kaže da je tek u posljednje vrijeme shvatila da se 'ne radi o utrci između Hanuke i Božića.' 'Ako se ponašam kao da je riječ o natjecanju, moja djeca od mene uče krive stvari' – izjavila je novinaru New York Timesa ova stanovnica Skokiea u Illinoisu, udana za katolika.
|
Mitt i Barack - obojica kršćani, obojica sumnjivi
09.12.2007., nedjelja
Na početku utrke za predsjedničke nominacije Republikanske stranke i Demokratske stranke, na tzv. stranačkom kolegiju u Iowi početkom siječnja, pobjednici bi mogli biti Mitt Romney i Barack Obama.
Prvi je mormon, drugom je puno ime Barack Husein Obama.
Obojica tvrde da su kršćani.
Republikanac Mitt Romney, bivši guverner Massachussettsa, vjerojatno će teže u to uvjeriti milijune republikanskih aktivista i pristaša iz konzervativnih protestantskih zajednica koji mormone smatraju ne-kršćanskom sektom.
'Fascinantno, ali to nije kršćanstvo' – izjavio je za Washington Post baptistički teolog Albert Mohler, nakon proučavanja mormonskih vjerskih tekstova.
Kao i drugi kršćani, mormoni vjeruju da je Isus Krist božji sin. No, oni također vjeruju da je Isus, nakon što je umro na križu, posjetio Ameriku, u koju će se jednog dana i vratiti te iz nje i Jeruzalema vladati svijetom. Mormoni vjeruju u krštenje mrtvih (prije par godina, američka je židovska zajednica prosvjedovala kada se otkrilo da Mormonska crkva krsti ljude koji su ubijeni u holokaustu), vjeruju da je Bog prvo bio čovjek te da čovjek može postati Bog. Mormoni vjeruju da Bog govori kroz apostole i proroke, a jedan od njih je Gordon B. Hinckley, predsjednik Mormonske crkve.
Mormoni su po veličini četvrta vjerska denominacija u Sjedinjenim Državama, s oko 6 milijuna članova. Međutim, većina ljudi o njima ne zna gotovo ništa. Prema anketi Centra Pew, 75 posto ispitanika mormone povezuje s poligamijom, iako je s tim Mormonska crkva 'raskrstila' prije više od stotinu godina. 57 posto ispitanika Mormonsku crkvu naziva 'kultom'.
Mitt Romney – izdanak 'političke dinastije' iz Michigana, gdje mu je otac bio guverner i nakratko republikanski predsjednički kandidat – uspješan je poslovni čovjek, koji sam financira svoju izbornu kampanju. Prije par dana obratio se prvacima konzervativnih protestantskih udruga i vjerskih zajednica, koje su važan dio izborne baze Republikanske stranke. Romneyev govor uspoređuje se sa sličnim nastupom Johna Kennedyja, 1960. godine, koji je nastojao uvjeriti pastore i čelnike protestantskih zajednica da 'neće primati naređenja iz Vatikana', ako postane predsjednik države – prvi katolik u povijesti SAD.
Teolog Jan Shipps misli da će Romneyu biti teže nego Johnu Kennedyju. Prije pedesetak godina, 'ne-katolike je u Americi možda bilo strah katolika, ali barem su ih poznavali, znali su što je katoličanstvo. O mormonima, većina ljudi ne zna ništa' – kaže Shipps.
'Vjerski problem senatora iz Illinoisa, demokrata Baracka Obame, je nešto drugačiji.
Obama je član Trinity United Church of Christ u Chicagu. Lokalni pastori 'jamče' za njega. Glasačima u Iowi, Barack Obama poručuje – 'da sam musliman, ja bih vam to rekao'.
Međutim, 'multidimenzionalno' podrijetlo Baracka Obame dušu je dalo za glasine i spekulacije. Sin bjelkinje iz Kansasa i studenta iz Kenije, 46-godišnji Barack Obama ima djeda i baku u Keniji, koji su muslimani. Nakon što mu se majka rastala od oca ubrzo nakon njegova rođenja, Barack Obama je neko vrijeme živio s njezinim roditeljima na Havajima, a nakon toga je s majkom otišao u Indoneziju, gdje se ona - antropologinja zainteresirana za kulture tog dijela svijeta – ponovno udala. Barackov je poočim kineskog podrijetla.
Barack Obama je iz ovakvog kozmopolitskog djetinjstva pokušao izvući i stanovitu političku korist. Tvrdi da će stranci, kada on postane američki predsjednik, s većim simpatijama promatrati Ameriku, ne samo zbog njegove boje kože već i 'kozmopolitskog backgrounda'. Iako mu je vanjskopolitičko iskustvo oskudno – dva mandata u senatu Illinoisa, te niti jedan cijeli u Senatu SAD – Barack Obama na svojim izbornim skupovima često kaže da on, za razliku od svojih protivnika, zna 'kako u drugim zemljama živi običan svijet'.
Možda i predobro – tvrde neki konzervativni komentatori, koji u posljednje vrijeme sve češće 'griješe' pa kažu Osama, a ne Obama. Konzervativni web portal Insight izvijestio je da je Barack Obama u Indoneziji polazio medresu, islamsku vjersku školu, tvrdeći da je to podatak do kojeg je došla izborna kampanja Obamine suparnice Hillary Clinton.
Konzervativna online publikacija Human Events u članku 'Prvi predsjednik muslimanske vjere?' piše da će 'Barack Obama, zbog toga što razumije islam i muslimane, moći premostiti neprijateljstvo između islamskog svijeta i Zapada'. Zvuči kao kompliment, samo kada bi bilo iskreno. Blog Snopes.com koji istražuje podrijetlo glasina, objavio je komentar anonimnog čitatelja u kojem se navodi da je demokratski senator 'prikriveni musliman', krtica ubačena u Ameriku, koja će najviše štete učiniti kada postane šef države.
CNN je provjerio glasinu o 'indonezijskoj medresi' i utvrdio da je Barack Obama u Indoneziji pohađao državnu, a ne vjersku školu. Izborni stožer Hillary Clinton odbacio je tvrdnje Insighta da ova 'informacija' potječe iz njihova tabora. Kada se glasina o 'muslimanskoj vezi' pojavila u korespondenciji jednog nižeg Clintoničinog izbornog dužnosnika u Iowi, on je otpušten s položaja.
Anketa televizijske mreže CBS pokazala je prije nekoliko mjeseci da velika većina glasača Demokratske stranke u Iowi uopće ne zna koje je vjere Barack Obama. No, od onih koji su tvrdili da znaju, 7 posto ih je mislilo da je musliman, a tek 6 posto da je protestant.
Anketa je provedena u kolovozu 2007. U kolovozu 2008, tri mjeseca prije predsjedničkih izbora, onih koji 'ne znaju' bit će znatno manje. Za nadati se je da će oni koji 'znaju' biti točno informirani o vjerskim uvjerenjima Romneya i Obame.
A koliko će 'točne informacije' o vjeri dvojice političara pomoći njihovim predsjedničkim planovima, drugo je pitanje. Mogle bi i odmoći - pogotovo u slučaju Mitta Romneya.
|
Tko je bogat, tko je siromašan i zašto?
04.12.2007., utorak
Britanska satiričarka Jilly Cooper u knjizi 'Klasa: Pogled iz engleske unutrašnjosti' dijeli tamošnje društvo na dvije skupine: na one koji se osjećaju krivima ('Guilty') i one koji su srditi ('Cross').
'Na jednoj strani su srednja i viša klasa, koje se osjećaju krivima i odgovornima za probleme ljudi koji imaju manje od njih – iako često pripadnici srednje klase zarađuju manje od 'radnika'. Na drugoj strani je radnička klasa, čiji je mozak potpuno ispran televizijskim emisijama o životu poznatih i slavnih, i koja je srdita odnosno uvrijeđena što nema više.'
Ovo tipično 'upper-class British' viđenje imovnih razlika među ljudima ukazuje da je klasa u suvremenim društvima fluidna kategorija. Ne radi se naime samo o tome koliko zarađujete već i kako trošite zarađeno, u kojem dijelu zemlje živite, kakav imate life style, prioritete i ukuse, te koliko je vaš posao cijenjen.
Na fluidnost pojma ukazala je i nedavna debata aspiranata za Bijelu kuću iz Demokratske stranke, koja se održala u Las Vegasu. Na pitanje tko je bogat, a tko siromašan, tko spada u srednju klasu, a tko u višu, Hillary Clinton i Barack Obama dali su prilično različite odgovore.
U raspravi o poreznoj politici – temi u kojoj su ovdje najčešće zakamuflirana 'klasna' pitanja – spomenuta je reforma državnog mirovinskog sustava, Social Security, koji u ovom trenutku nije u krizi, ali će vjerojatno biti za dvadesetak godina. Mirovinsko se financira takozvanom payroll tax – zaposlenik daje 6.2 posto svoje plaće, firma za njega uplaćuje isto toliko. No, kada – i ako - zaposlenik dostigne $ 97 500 brutto godišnje zarade – taj se porez te godine prestaje plaćati.
Barack Obama, senator iz Illinoisa – koji bi lako mogao pobijediti na prvim stranačkim izborima u Iowi za manje od mjesec dana – rekao je da se državni mirovinski fond treba popuniti tako što će se 'cap' (granica od 97 500 dolara) podići, te će se payroll tax plaćati duže, sve dok zarada ne dostigle najmanje 250 tisuća dolara godišnje. Senatorica Hillary Clinton – koja je prema nacionalnim anketama najpopularniji predsjednički kandidat iz Demokratske stranke, iako zaostaje u Iowi – kritizirala je Obamin plan zbog toga što pretpostavlja opće povećanje poreza, 'preko leđa srednje klase'.
Barack Obama je podsjetio publiku (iako je možda bolje reći 'informirao' jer sumnjam da to zna mnogo Amerikanaca) da više od 97 tisuća godišnje zarađuje tek šest posto stanovništva. 'Gornjih šest posto ne može biti srednja klasa, oni su viša klasa' – rekao je Barack Obama. 'Newyorški vatrogasac ili direktor škole ne bi se s vama složili. Oni nisu viša klasa. Povećanje poreza bilo bi za njih ogroman teret' – odgovorila je Hillary Clinton.
I zaista, tko su bogati? Jesu li to jedino 'out-of-sight-rich', ljudi koji su toliko bogati da plebs gotovo niti ne zna da oni postoje, ili u kategoriju 'bogatih' spada i newyorški vatrogasac i njegova supruga, učiteljica, koji s puno prekovremenog rada godišnje 'spale' nekih 200 tisuća, ali istovremeno brinu kako će djeci platiti zubne proteze?
Senatorica iz New Yorka neizravno je ukazala na činjenicu da klasni identitet u Americi često ovisi i o lokaciji. Internet stranice FactCheck.org pokazuju da je osnovica newyorškog vatrogasca s pet godina službe $68 475 (uvijek je riječ o godišnjoj brutto zaradi). S prekovremenim radom i radom na blagdane, vatrogasac u New York Cityju zaradi i do 86 518 dolara godišnje. Zapovjednik vatrogasne postaje s prekovremenim radom zaradi i do 140 173 dolara godišnje. Većina ravnatelja škola u saveznoj državi New York zaradi više od 100 tisuća dolara godišnje.
Osoba koja u Washingtonu zarađuje 97 tisuća dolara godišnje, u mjestu Ames u Iowi imala bi istu kvalitetu života s plaćom od 68 tisuća dolara godišnje, pokazuje Internet city-to-city cost-of-living comparison.
Inače, medijan-zarada američkog domaćinstva je 48 201 dolara godišnje - iznad ove svote je 50 posto domaćinstava, ispod je 'donja polovica'.
Klasa je fenomen o kome 'običan svijet' u Americi, u pravilu, nerado govori. Činjenica da se ljudi dijele na bogate i siromašne te one u sredini u opreci je s ovdašnjim egalitarnim mentalitetom koji naglašava jednake šanse za sve i važnost rada, talenta i energije. ''U Americi nitko nije 'niža klasa'. Ako se netko baš želi tako nazivati, nek' se zove nižom klasom, ali neka se onda ne žali što mu je loše'' – ovako je 'problem' sažeo jedan student kriminologije na Sveučilištu Akron u Ohiou (sveučilištu gdje ne studiraju djeca bogatih), na kolegiju kojeg sam prije dvadesetak godina vodio kao asistent. Moje objašnjenje da se kategorizacija na klase upotrebljava iz analitičkih razloga – da bi se utvrdilo kako društvo funkcionira – a ne da bi se nekoga vrijeđalo, nije umirilo niti njega a niti cijeli razred kojeg je tema dosta zapalila. Problematiku klase – to je moje zapažanje od prije dvadesetak godina – ovdje kuže manjine, ali ostali baš i ne.
Svojevrsnoj osjetljivosti teme pridonosi i činjenica da klasu ne određuje samo zarađeni novac, već i niz drugih stvari – među ostalima i mjesto stanovanja. Edward Wolff, profesor ekonomije na Sveučilištu New York smatra da su u velikim američkim gradovima srednja klasa obitelji koje zarađuju između 40 i 100 tisuća dolara godišnje. 'Viša srednja klasa' su obitelji koje imaju prihod do 200 tisuća dolara. 'No, i viša srednja klasa ima financijske glavobolje, od cijene zdravstva pa do plaćanja školarine' – kaže Edward Wolff, primjećujući da 'stvarno bogate' od ostalih razlikuje to što 'nisu pod financijskim stresom'. Njih Wolff vidi kao obitelji koje zarađuju više od 350 tisuća dolara godišnje kao i najmanje 10 milijuna dolara akumuliranog bogatstva. 'To je jedan posto stanovništva, ljudi koji ne moraju raditi, koji žive od onog što imaju' – kaže Edward Wolff.
Novinar Robert Frank, 'specijalist' dnevnika Wall Street Journal za 'super-bogate' i autor knjige 'Richistan', kaže da 'stvarno bogata' obitelj mora imati 'najmanje dvije kuće, neku vrst posluge, te osobnog asistenta. Djecu šalje u privatnu školu. Daje novac u dobrotvorne svrhe. Putuje. Mnogo putuje - barem jednom godišnje u Europu, možda u Aziju. Novi je statusni simbol – odlazak u svemir'.
Jilly Cooper napisala je 'Klasu: Pogled iz engleske unutrašnjosti' 1981. godine. Nova verzija ove knjige – da postoji, i da se bavi klasom u Americi – vjerojatno bi odgovorila i na pitanje kako se iskazuje osjećaj krivnje kod klase 'stvarno bogatih', kojima je statusni simbol 'put u svemir'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.