< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

'Gdje je naš dom?' - pitaju se washingtonski dotepenci. Odgovor često vodi put želuca.

24.11.2007., subota


Petodnevni vikend povodom Dana zahvalnosti uvijek me podsjeti na činjenicu da je gotovo svatko u Washington došao iz nekog drugog mjesta – i da za Thanksgiving ide kući.

Grad je prazan.

Ne govorim, naravno, o strancima – taksistu iz Eritreje, vodoinstalateru iz Salvadora, liječniku iz Tajvana, web dizajneru iz Finske - već o desecima tisuća mladih Amerikanaca koji su došli u Washington zato jer ih zanima politika i javni poslovi uopće, i žele se time baviti u nekoj od vladinih ustanova, u Kongresu te u stotinama ne-vladinih i međunarodnih organizacija, profesionalnih udruga i lobističkih firmi.

Kako su tek na početku karijere, Washington njima nije 'dom' – što god taj pojam značio u Americi, zemlji u kojoj se dobar dio populacije preseli iz grada u grad barem jednom u pet godina. Kada kažu 'idem kući', ti mladi ljudi misle na neko drugo mjesto. I kada se za Thanksgiving vrate u svoju Wichitu, Anchorage ili Peoriju, kako znaju da su došli kući 'kući'? – upitala se nedavno novinarka Washington Posta. Je li to zbog mamime kuhije, je li to zbog nekog konkretnog mjesta koja ih podsjećaju na djetinjstvo, je li to susret s bivšom curom ili dečkom iz gimnazije? Ili je 'kuća' nešto od čega su - u dobroj tradiciji 'Novog svijeta' - jedva čekali pobjeći?

Bilo kako bilo, i kada čovjek ode od 'kuće' – i kada od nje pobjegne – nakon stanovitog vremena shvati da se dio nje preselio s njim. Jednostavno rečeno, dio naše kuće, našeg doma, nosimo sa sobom. U svojim mislima, u svojim sjećanjima. 'Kada dođete u novi grad, vi tražite mjesta koja vas podsjećaju na kuću, jer ta bliskost ublažava napetost i strah od nepoznatog' – kaže psiholog Shigehiro Oishi sa Sveučilišta Virginije.

Novinarka je anketirala par mladih ljudi koji rade u Washingtonu što ih ovdje podsjeća na mjesto odakle su došli i što im najviše nedostaje. Odgovori su zanimljivi jer saznajemo nešto o identitetu američkih 'dojdeka' – koji u svakom velikom gradu na svijetu predstavljaju najdinamičniji dio stanovništva. Drugo, odgovori nam nešto kažu i o samom glavnom gradu Sjedinjenih Država, zemlje koja se ponosi time što je 'zemlja pridošlica', a ne starosjeditelja.

27-godišnja Lisa Berman iz Los Angelesa, koja u Washingtonu živi 4 godine, kaže da i jedan i drugi grad imaju zajedničko to što su njihovi stanovnici uvjereni da žive gradu koji je 'centar svemira'. U Los Angelesu, zbog show businessa, u Washingtonu zbog politike. 'I ovdje i tamo', kaže Lisa Berman, 'ljudi su napeti, pod stresom i uvijek u žurbi, jedino što u Južnoj Kaliforniji glume ležernost, a ovdje ne'. U Washingtonu joj, kaže, nedostaje kalifornijska klima i plaže.

Alison Santore, iz Portlanda u Oregonu, koja također ima 27 godina i također u Washingtonu živi posljednje 4 godine, kaže da su i Portland i Washington izrazito 'ispolitizirani gradovi', tako da je svaka ulična manifestacija, marš ili prosvjed pred Bijelom kućom podsjete na njezin Portland, koji se smatra jednim od najprogresivnijih u Americi. Što joj nedostaje? Srdačni, prijateljski ljudi. Noć i dan – takva je, kaže Alison Santore, razlika između Portlanda i Washingtona. Ovdje u Washingtonu, ljude kao da mama nije dovoljno mazila kada su bili mali... 'Najviše mi nedostaje ležerni način života. U Portlandu, ljudi rade od 8 do 5, a ne od 9 do 9, kao u Washingtonu' – kaže ova djevojka. (Njezini se dojmovi o Washingtonu ponešto razlikuju od dojmova Vaclava Havela, čije memoare upravo čitam. Bivšeg je češkog predsjednika za jednogodišnjeg studijskog boravka u Kongresnoj knjižnici, prije par godina, najviše impresioniralo to što 'svi puno rade, nakon posla odlaze kući brzo se preobući, i onda idu na neko primanje, na koncert ili fund raiser – i svi su uvijek srdačni i dobre volje'. 'Zašto su moji Česi uvijek nervozni i otresiti?' – upitao se Havel nakon godine dana provedene u Washingtonu.)

28-godišnja Cory Colhouer iz mjesta Hooper u Nebrasci, koja u Washingtonu živi 5 godina, kaže da je na Nebrasku najviše podsjećaju crveno obojeni ambari farmi u Marylandu i u Virginiji, nadomak Washingtona, 'iako je kukuruz ovdje ništa u usporedbi s onim doma'. Kad vas u Washingtonu netko sretne prvi put, prva pitanja su - 'Što radite?' i 'Gdje radite?' U Nebrasci vas to nitko neće pitati – kaže Cory Colhouer.

Mason Butler, 37-godišnjak iz Louisvillea u Kentuckyju koji ovdje živi 2 godine, također kaže da su u Kentuckyju ljudi srdačniji, otvoreniji, gostoprimljiviji. Lenwood Brooks iz Mississippija dodaje da je 'kod kuće, međutim, i dosadnije.' 22-godišnji Drew Haines s Floride kaže da niti u Vero Beachu, odakle je on, a niti u Washingtonu, 'ljudi ne znaju voziti'. Na Floridi voze prepolako, u Washingtonu preagresivno.

Zanimljivo je da se većina anketiranih 'pridošlica' na kuću najviše sjeti kada nešto jedu. Christine Peters iz Anchoragea na Aljasci odlazi u pub na washingtonskom Capitol Hillu gdje, veli, 'imaju izvrsne burgere od lososa – baš kao kod kuće'. Andrea Hall iz Sjeverne Karoline odlazi na tržnicu Eastern Market kako bi uživala u 'pravom' roštilju. Larryju Guthriju iz Tulse u Oklahomi nedostaje tamošnji Jamil's Steakehouse – bez obzira na desetke sličnih restorana u Washingtonu. Carrie Beauchamp iz Milwaukeea, jednog od najvećih 'njemačkih' gradova u Americi, kaže da joj u Washingtonu fale lokali u kojima se održavaju 'bratwurst nights', a juke-boxovi sviraju pjesme poput 'Beer Barrel Polka'.

Naoko površna veza između lokalpatritozma (nacionalnosti, etniciteta) i hrane je u Americi dosta naglašena. Ulični festivali grčke i salvadorske zajednice svedeni su ovdje, više manje, na njupu i poneku narodnu pjesmu. Kao da se, hvala Bogu, namjerno ignorira 'dublji' značaj etničkih odnosno regionalnih razlika – što ukazuje i na relativnost, 'plastičnost' pojma 'dom'..

Recimo, na poslu, u hrvatskoj redakciji Glasa Amerike, jednom tjedno moji kolege i ja naručujemo ćevape i pljeskavice iz pečenjarnice u Alexandriji, Virginija, čiji je vlasnik Ivica Svalina iz Doboja. Moram priznati, još nije nam palo na pamet da naručimo nešto iz washingtonskog restorana Old Europe.

Međutim, kada moja supruga i ja tu u susjedstvu, u nedjelju u jutro odemo u diner na kajganu i kavu, to činimo i zbog toga što nas to mjesto podsjeća na Kent, gradić u Ohiou u kojem smo se prije dvadesetak godina upoznali. I za nju, a i na određeni način, za mene, Kent je također 'dom'.

Iako, moram priznati, kad ja kažem, 'idem doma' – svi znaju gdje idem. Naravno, u Zagreb – gdje, također treba reći, kada ogladnim a vani sam, najviše volim otići na ćevape.

S druge strane, da se u Zagreb kojim slučajem vratim za stalno, vjerojatno bi zalazio na mjesta koja bi me podsjećala na Washington.
objavljeno: subota - 24.11.2007. - 23:00 - Komentari (3) - Ispis - #

Privatni život Rudyja Giulianija - švedski stol za tabloide

19.11.2007., ponedjeljak


'How do we beat the bitch?' – upitala je na jednom predizbornom skupu u Južnoj Karolini republikanskog senatora i predsjedničkog kandidata Johna McCaina jedna gospođa u godinama.

Očito zatečen, McCain se nasmijao, rekao da je riječ o 'odličnom pitanju', te dodao da 'vrlo poštuje senatoricu Hillary Clinton'.

Jedan je dio nacije sablažnjen korištenjem vulgarnog izraza kojim se, nažalost, još uvijek ponekad 'časte' ambiciozne žene. Drugi se potiho smijucka, dok je trećem drago što se pitanje sličnog sadržaja nije odnosilo na Baracka Obamu.

(Reakciju urednice feminističkog magazina Bitch na korištenje te riječi u izbornoj kampanji možete pročitati ovdje.)

No, gospođa je postavila najvažnije pitanje u svakoj političkoj kampanji – 'kako ćemo ih pobijediti?' Na početku izborne kampanje, odgovor glasi: protivnika ćemo pobijediti ako izaberamo pravog kandidata. Ankete pokazuju da u ovom trenutku – nešto manje od godinu dana od predsjedničkih izbora – od republikanaca jedino Rudy Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka, ima nekakvu šansu da 'zaustavi' Hillary Clinton.

Rudy Giuliani s pravom naglašava svoja dva glavna uspjeha. Prvo, 'počistio' je New York, grad kojeg su mnogi Amerikanci u unutrašnjosti do, recimo, 1995. smatrali modernom verzijom Sodome i Gomore. Drugo, 11. rujna 2001., pokazao se 'hands-on' vođom. Bio je na licu mjesta, znao je što treba činiti u prvim satima kaosa, digao je moral, a kompanjonima terorista navijestio što ih čeka.

Zato se Giulianiji u konzervativnoj unutrašnjosti zemlje mnogima sviđa, iako je on kada su u pitanju teme vezane uz famozni '3G' - God, Guns and Gays - za njih pravi liberal. Naime, Rudy Giuliani podržava pravo na pobačaj, zalaže se za kontrolu osobnog naoružanja i smatra da homoseksualci imaju pravo stupiti, ako ne u brak, onda u takozvanu 'građansku zajednicu'. (U New York Cityju, gdje republikanci predstavljaju možda desetinu pučanstva, ako i toliko, političar iz Republikanske stranke – ako želi pobijediti na izborima - mora biti nesvakidašnji, 'samosvojni' republikanac.)

Međutim, Rudy Giuliani je – što se tiče osobnog života - gotovo operetni lik. Za američkog političara koji želi biti predsjednik države Giuliani ima nesvakidašnji background: tri braka, vlastita djeca ne govore s njim, šaroliko društvo 'prijatelja', za političara 'bizarno' ponašanje...

Za newyorške tabloide, privatni život Rudyja Gulianija bio je prije nekih desetak godina neka vrst švedskog stola, 'gift that keeps giving'.

1994., Giulianijeva druga supruga saznala je da je njezin brak gotov gledajući televiziju. Njezin muž, gradonačelnik, je naime svoj razvod najavio u isto vrijeme i njoj i svim građanima New Yorka, na konferenciji za tisak, pred televizijskim kamerama. Međutim, bračni jadi tadašnje Giulianijeve supruge, televizijske novinarke Donne Hanover, nisu bili Newyorčanima potpuno nepoznati – i ona je već prije 'držala' vlastite pressice na kojima je opisivala svoje bračne probleme.

Kasnije, sud je posebnom presudom zabranio Giulianijevoj 'prijateljici' – danas trećoj ženi, Judith Nathan – da provodi noć u gradonačelnikovoj rezidenciji, dok u njoj još žive njegova druga supruga i njegova djeca. Rudy se preselio dvojici prijatelja, homoseksualaca, i u njihovom stanu živio par mjeseci, dok se nije i službeno razveo.

Nezadovoljni kako se njihov tata ponio prema njihovoj mami, sin i kćer Rudyja Giulianija najavili su da neće sudjelovati u njegovoj predsjedničkoj kampanji. (Za američkog političara – priličan hendikep, jer 'ako te ne podržavaju vlastita djeca, zašto bi za tebe itko glasao?')

Na poseban lokalni kolorit – za koji se još ne zna kako će proći u 'ostatku Amerike' – ukazuje i Giulianijevo povremeno oblačenje u žensku odjeću pre televizijskim kamerama, primjerice u epizodi popularnog satiričnog televizijskog programa Saturday Night Live. S druge strane, jedan od Giulianijevih prethodnika, Ed Koch, smatra da je Giulianijev glavni problem njegov temperament. Rudy je naime 'too mean', on je mizantrop, 'mrzi ljude'.

Ed Koch je o Gulianiju čak napisao i knjigu – naslov joj je 'Giuliani. Nasty Man'.

Međutim, Gulianijevoj reputaciji hrabrog političkog vođe i sposobnog menadžera najviše će štetiti slučaj njegova pajdaša Bernarda Kerika, policajca koji mu je prvo bio vozač i tjelohranitelj. Kasnije je Kerik bio šef newyorških zatvora, pa šef gradske policije, da bi ga negdje nakon 11. rujna 2001. predsjednik države – na temelju uspješne karijere u New Yorku – nominirao za ministra domovinske sigurnosti. Kerik to, međutim, nije postao jer se otkrilo da je već na početku svog profesionalnog uspona na Manhattanu navodno primao mito, izbjegavao plaćanje poreza a istražiteljima o svemu tome lagao.

Federalna optužnica protiv Kerika – koji je također živopisni lik kao i Rudy Giuliani – navodi da je on već po stupanju na dužnost šefa zatvorskog sustava u New York Cityju od jedne firme iz New Jerseya primio mito u obliku besplatne renovacije stana. Firma je željela da na gradskom natječaju dobije poslove, kako bi se 'riješila' negativnog imidža zbog optužbi da je povezana s organiziranim kriminalom. Kasnije, navodi optužnica, Kerik je od 'poslovnih partnera' primao sumnjive zajmove, a saveznoj poreznoj službi nije prijavio barem pola milijuna dolara.

Giulijanijev izborni stožer priznao je grešku, 'Kerikov se background morao bolje proučiti'. Glavni savjetnik Rudyja Giulianija Tony Carbonetti izjavio je listu Washington Post da je Kerika bilo teško za bilo što sumnjičiti, kada je bio izvrstan radnik. 'Obično su najsumnjiviji oni koji kasne na posao, neradnici, ali kako prepoznati lopova ako je on vaš najbolji zaposlenik?' – upitao se Carbonetti.

Uglavnom, Rudy Giuliani je, što bi ovdje rekli, 'complex person'.

Inspiriran živopisnim likovima i eskapadama iz Giualijanijeve karijere i osobnog života, novinar Washington Posta predviđa da će se i u ovoj izbornoj kampanji za predsjednika države pokazati istinitom misao pisca Williama Faulknera da 'prošlost nije mrtva. Zapravo, ona uopće nije prošlost.'

Kakvim bi epitetom Rudyja Giulianija 'počastili' u Južnoj Karolini, da je kojim slučajem zaista žena?
objavljeno: ponedjeljak - 19.11.2007. - 20:12 - Komentari (11) - Ispis - #

Nije Tampa, nego Moskva ('baš šteta')

15.11.2007., četvrtak


Veljko Kadijević je u Moskvi.

Znači, nije u Tampi, na Floridi?!

Ne znam sjećate li se, dragi čitatelji, s koliko su gušta u ožujku ove godine hrvatski mediji par tjedana okretali očito netočnu 'vijest' da posljednji ministar obrane bivše SFRJ – za kojeg se tvrdilo da je 'pitomac West Pointa' – 'mirno živi na Floridi', da je od Amerike 'dobio imunitet od progona za ratne zločine', te da je čak bio konzultant američke vojske kojoj je 'pomogao da pobijedi Sadamovu vojsku'.

Prvi kriterij za objavu 'informacije' – 'Sounds Good!'. Drugi kriterij - ako se ukaže prilika, opali po Americi.

Što bi ovdje, u Americi, rekli – 'nemoj me zbunjivati činjenicama, ja već ionako znam što mislim'.

Priznajem, u tekstovima o 'Kadijeviću u Americi' mogla se na par mjesta primjetiti i za razumnog čitatelja ključna riječ - 'navodno'. Međutim, što taj famozni, bjelosvjetski, 'allegedly' znači kada mi, bez bilo kakve provjere, znamo da je Veljko Kadijević u Americi i gotovo. (Treba pročitati komentare čitatelja ispod tih članaka. Tu se vidi da su autori zaista pogodili raspoloženje javnosti.)

Uostalom, sam je Kadijević izjavio da je bio američki vojni savjetnik (što bi ih to on njih mogao savjetovati, o metodama ubeđivanja? – izgleda da se to nitko nije upitao).

Uglavnom, kad je to sam Kadijević priznao, e onda, zaista, mora da je to istina.

Osim toga, 'vijest' je prvi objavio beogradski 'Blic', kojeg hrvatski mediji smatraju – kako se čini – vjerodostojnijim izvorom informacija o Americi nego što je to, recimo, američki veleposlanik u Zagrebu, koji je izjavio da Kadijević 'nikad nije bio američki savjetnik u Iraku, nema imunitet i u Washingtonu nema ni prijatelja ni zaštitnika.' Državno tajništvo SAD priopćilo je da Kadijević nije u Sjedinjenim Državama – ali što je 'šturo priopćenje' u usporedbi sa sočnom senzacijom koja dolazi iz beogradskog bulevarskog lista?

Pustimo sad dosta tužnu činjenicu da o Kadijevićevom prebivalištu u Hrvatskoj, kako se čini, jedino nešto 'znaju' novinari. Mene ovdje najviše zanima mehanika medijskog objavljivanja (što 'objavljivanja', njegovanja!) ovakve neprovjerene 'informacije' koja – po mom mišljenju - već na prvi pogled 'ratuje' sa zdravim razumom i logikom.

Naime, Veljko Kadijević nije Wernher Von Braun.

Gledajmo to ovako.

1) Komunistički general koji se pred kraj života priklonio veliko-srpskoj opciji. Osobni prijatelj ruskih generala koji su kovali zavjeru protiv Gorbačova. General čiju je vojsku Rusija za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji pomagala. General čiju je vojsku na kraju dva puta, u Bosni i na Kosovu, izbombardiralo američko ratno zrakoplovstvo. General čiju je vojsku, uz američku pomoć, porazila HV. Čovjek koji smatra da su za razbijanje njegove zemlje odgovorni Amerika, Njemačka i Vatikan.

2) S druge strane, tu je tvrdnja da se Kadijević 'školovao u Americi'. Ne znam kakav je značaj te činjenice. Prvo, Kadijević nije 'pitomac West Pointa', već je – koliko mi se čini - u Stožernoj školi američke vojske u Leavenworthu u Kansasu prije pedesetak godina pohađao neke tečajeve. Međutim, u Americi su na studiju bili milijuni ljudi. Sama činjenica da je netko ovdje bio na fakultetu ne čini ga automatski pro-američki opredjeljenima u političkom smislu. Studentske vize su imali i neki od otmičara aviona koji se obrušio u Svjetski trgovinski centar.

Nakon 1) i 2), moram postaviti naoko naivno pitanje: Da li bi vi gore opisanog čovjeka tražili u Americi ili u Rusiji?

Ne znam, možda ja predugo živim izvan regije, ali meni se čini da se na ovo pitanje moglo sa izvjesnom sigurnošću odgovoriti nakon tri sekunde:

Bit će vjerojatno tamo gdje se osjeća sigurnijim, gdje se osjeća 'doma'. U Rusiji. U Putinovoj Rusiji.

Ali ne. Kod nas ništa nije onako kako se čini na prvi pogled.

Zdrav razum, izgleda, još nije pobijedio 'dijalektiku'.

Sjećam se kada nam je u gimnaziji – bilo je to prije nekih tridesetak godina - na satu Općenarodne obrane i društvene samozaštite profesor samozatajno rekao da 'ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka otkrije svoj trag'. Kada je jedan moj prijatelj mudro primjetio da je snijeg rezultat prirodnih procesa, da pada zato što se temperatura snizila te se 'negdje gore' kiša zbog hladnoće pretvara u snijeg, a ne zbog nekakve 'zvjerke', ONO DSZ-guy ga je pažljivo promotrio i nakon pet-šest sekundi procijedio 'strašno si pametan'.

Ovakav je dril teško prevladati, teže nego što se činilo prije dvadesetak godina. Šteta, jer je život s njim mnogo teži.

A što se tiče zemlje koja Hrvatskoj nudi 'Družbu Adrija' (smrzneš se od samog imena), sa zanimanjem čekam očitovanje njezina veleposlanika u Zagrebu, o statusu Veljka Kadijevića.

Baš me zanima, hoće li sada, nakon što je Kadijević lociran u Rusiji, hrvatski novinari i internet-komentatori svaliti drvlje i kamenje na tu zemlju, istom onom žestinom kao što su to u ožujku učinili kada je u pitanju bila, navodno, Amerika?

Čisto sumnjam.
objavljeno: četvrtak - 15.11.2007. - 20:45 - Komentari (25) - Ispis - #

Napojnica, trinkgelt, bakšiš - od Zagreba do Iowe

11.11.2007., nedjelja


Koliku kome dati napojnicu, a pri tome ne ostaviti dojam škrtca ili razmetljivca?

Koliko mi se čini, u Zagrebu je prilično zapuštena 'stara navada' trinkgelta odnosno bakšiša. Primjeri koje navodim anegdotalnog su podrijetla i nisu rezultat sustavnih opservacija, tako da se nadam da se nitko neće naći povrijeđenim. Ispravite me ako griješim.

Zagrebački takstist je ugodno iznenađen i najmanjom napojnicom. Washingtonski – iako jeftiniji od zagrebačkog - očekuje pristojnu, a njezinim izostankom pravda svoje izbjegavanje nekih dijelova grada. S druge strane, za razliku od zagrebačkog, washingtonski vodoinstalater će vas začuđeno pogledati ako mu počnete turati trinkgelt u ruke - reći će vam da za tjedan-dva račun stiže poštom. U dobrom broju zagrebačkih kavana, barem je to bio moj dojam, pristojniji bakšiš inspirira konobora da vam zahvali na stranom jeziku. U Washingtonu, napojnica koja je manja 15 posto računa predstavlja svojevrsni alarm za vlasnika/menadžera restorana, jer očito nešto nije u redu kod posluge.

Kuriozum i iznimka u Zagrebu je, čini mi se, poštar. Od onih kojima odbroji penzije, on – ako se ne varam – očekuje malu nagradu za trud. I dobija je.

Što me navodi na pitanje je li glavni razlog za davanje napojnice zahvalnost za dobru uslugu, ili pak osjećaj krivnje što smo se uopće našli u poziciji da nas netko služi? Ili je pak razlog možda strah – ako nedamo pristojnu napojnicu, čovjek koji je očekuje bi se mogao naljutiti i tko zna što možemo očekivati sljedeći put kada ga sretnemo.

Njega ili nju.

Prekjučer se, naime, jedna konobarica iz mjesta Toledo u Iowi požalila novinaru Nacionalnog javnog radija da joj demokratska senatorica Hillary Clinton i njezini suradnici nakon ručka za koji su platili 157 dolara nisu ostavili nikakvu napojnicu. Hillary Clinton i drugi aspiranti za Bijelu kući već mjesecima krstare ovom saveznom državom u kojoj se 3. siječnja održavaju stranački kolegiji (caucus) Demokratske odnosno Republikanske stranke, prvo od pedesetak lokalnih glasanja koje vodi k predsjedničkoj nominaciji.

(Bagatelne cijene na jelovniku snack-bara Maid-Rite u Toledu, Iowa, inače ukazuju na jedan od razloga zbog čega je zdravstveno osiguranje problem za mnoge Amerikance. Izdašne državne programe poput zdravstva u Njemačkoj financira, među ostalim, i zbog visokih poreza pet puta skuplji sendvič.)

Konobaricu Anitu Esterday – samohranu majku koja nakon posla u dinneru Maid-Rite odlazi i na drugo radno mjesto – pogotovo je zasmetalo što je Hillary Clinton, prilikom posjeta restoranu početkom listopada, s njom poduže razgovarala o njezinim problemima, te je čak na kasnijim izbornim pojavljivanjima kritizirala tako dugi radni dan koji je rezultat činjenice da je od države zajamčena minimalna nadnica preniska. 'I nakon svega toga što sam joj rekla, nije mi ostavila ništa, iako zna da mi živimo od napojnice. Ona očito ne kuži moje probleme' – ovako je otprilike zvučala pritužba srdite konobarice.

Naravno, blogosfera - pogotovo ona konzervativnije orijentacije - eksplodirala je negodovanjem u stilu 'Eto ti velikog borca za prava zaposlenih žena.' Pitanje je možda senzitivnije u ovoj zemlji nego drugdje. U Americi je gotovo svatko, bez obzira na imovno stanje, jednom u mladosti bio konobar. Javnost poznaje probleme ove profesije, simpatizira s njom – što pokazuje i darežljivošću pri davanju bakšiša. O povremenoj škrtosti javnih osoba pri plaćanju računa u restoranu pišu novine, naravno ne na prvoj već na zadnjoj strani.

Međutim, Clintoničin izborni stožer ima dobru quick-response ekipu. Mediji su ubrzo nakon pojave ove potencijalno neugodne anegdote obavješteni da je račun za ručak pratila napojnica od 100 dolara, koja je, međutim, bila dana menadžeru restorana, da bi je on podijelio među osobljem. Menadžer je to potvrdio. Konobarica je međutim i dalje tvrdila da ona nije dobila ništa. Na kraju je u restoran došao jedan od lokalnih aktivista iz Hillarynog tabora, dao Aniti Esterday 20 dolara i ispričao se.

('20 ili 100, baš ih briga. Tako i tako radi se o kineskom novcu' – primjećuje jedan bloger.)

Zašto bi netko uopće dobivao napojnicu za obavljanje posla za koji je ionako već plaćen? Ako napojnicu dajemo konobarima, zašto je ne bi davali i tramvajcima, diplomatima ili novinarima? - pitao poznanicu koja radi na šanku pizzerije u mom susjedstvu. Evo što mi je rekla:

Konobari u pravilu zarađuju više od minimalne nadnice, jer im se u zaradu pribraja i napojnica. Zarada od napojnice procjenjuje se na temelju formule koju su odredile vlasti, a na na temelju napojnice koju konobar ili konobarica navodno dobiju. Restoran zna koliko je koji konobar svaki dan utržio. 15 posto od te svote smatra se zaradom od napojnice i ta se svota, plus plaća, prijavljuje poreznom uredu. Konobar na tu svotu plaća porez, bez obzira je li dobio konkretnu napojnicu ili ne, te koliko ona velika ili mala bila.

Što znači, recimo, ako supruga i vi odete na ručak u dinner Maid-Rite u Toledu u Iowi i potrošite 30 dolara, pretpostavka je da ste ostavili napojnicu od 4 dolara i pedeset centi. Ako uopće niste ostavili napojnicu, ili ste ostavili manju napojnicu, vaš konobar ili konobarica svejedno moraju platiti porez – na prihod koji nisu dobili.

Prema tome, škrt ili nezadovoljan gost, zapravo, košta samog konobara.

Nakon ovakvog objašnjanja pristojnu će napojnicu ostaviti ne samo predsjednički kandidat već i 'obični čovjek' poput mene.
objavljeno: nedjelja - 11.11.2007. - 01:25 - Komentari (28) - Ispis - #

Chutzpa na Zapadu, chutzpa na Istoku

08.11.2007., četvrtak


'Da vidimo, oceani i nafta, oceani i nafta... Neće ići'

Upravnom odboru muzejskog kompleksa Smithsonian vjerojatno je trebalo par minuta da zaključi da je najbolje stopirati odlučivanje o pet milijuna dolara vrijednoj donaciji ustanove koja se zove American Petroleum Institute. Naime, kada se u istoj rečenici spomenu riječi 'more' i 'nafta', javnost najčešće pomisli na izljev nafte u tirkizno plavetnilo i na od nafte pocrnjele polarne medvjede.

American Petroleum Institute, koji okuplja 400 firmi koje proizvode i trguju naftom i prirodnim plinom, želio je pomoći u postavljanju 'Ocean Halla', novog krila Smithsonianova Prirodoslovnog muzeja u Washingtonu, posvećenog svjetskim morima. Zapravo, novcem API-ja bi se u sljedećih pet godina financiralo održavanje web stranica ove izložbe.

'Želim biti siguran da je sponzorova aktivnost potpuno u skladu s porukom izložbe' – izjavio je dnevniku Washington Post Roger Sant, direktor izvršnog odbora koji upravlja Smithsonianom, znanstveno istraživačkim kompkesom od 19 muzeja u Washingtonu koji se financira novcem iz saveznog proračuna ali i privatnim donacijama. Roger Sant je i sam bivši naftaš pa valjda zna. 'Postupio bih ovako i kada bi se radilo o mojoj firmi' – kaže čovjek koji je Smithsonianovom 'Ocean Hallu' poklonio vlastitih deset milijuna dolara. Konačna odluka o sudbini donacije donosi se za desetak dana.

Odnos sponzora i primatelja donacije je osjetljiva stvar. U hiper-ciničnom vremenu u kojem živimo, kada se ljudi najviše boje da ne ispadnu 'naivci', mnogima je teško zamisliti da itko išta poklanja.

Jasno, mnogo je razloga za sumnjičavost – nećemo danas o donacijama u politici, već samo o praksi Smithsoniana, srodnih ustanova i ne-vladinih organizacija. Smithsonianov Muzej avijacije i svemirskih istraživanja je, primjerice, prije nekoliko godina promijenio ime svog auditorija iz 'Samuel Langley Theatre' u 'Lockheed Martin Theatre'.

Samuel Langley je bio pionir američkog zrakoplovstva, ali - na njegovu štetu - ne i bogati donator.

Lockheed Martin znamo što je.

Slučaj s donacijom Instituta American Petroleum dodatno komplicira činjenica što je na čelu upravnog odbora muzejskog kompleksa Smithsonian predsjedatelj Vrhovnog suda SAD. Vrhovni sud ove godine odlučuje o žalbi korporacije ExxonMobil na odštetu od dvije i pol milijarde dolara koju treba isplatiti za prolivanje nafte u blizini obale Aljaske 1989. godine, iz jednog njezinog tankera. ExxonMobil je najveća firma-članica Instituta American Petroleum.

Novinar Washington Posta upitao je predstavnicu World Wild Funda kako ta ustanova postupa u slučaju upitnih donacija, kod kojih nije baš jasno je li donator zaista altruistički raspoložen ili mu je glavni cilj PR – 'smekšavanje javnosti' odnosno 'damage control'. 'World Wild Fund ne traži, a niti prima novac od naftnih kompanija' – rekla je njegova glasnogovornica, priznavši da je u prošlosti ipak bilo slučajeva 'neizravnog sponzorstva' od strane nekih energetskih tvrtki.

Uglavnom, poanta glasi: muzeji, znanstvene ustanove te ne-vladin sektor općenito, nastoje dobro razmisliti treba li primiti nečiji novac ili ne, jer je u pitanju njihova vjerodostojnost, kredibilitet.

Ovaj me je slučaj podsjetio na epizodu s hrvatske NGO scene, epizodu koja odnosu sponzora i primatelja donacije daje izvjestan lokalni kolorit.

Prije pet-šest godina jedna se hrvatska ekološka skupina, ne sjećam se više koja, natjecala za godišnju stipendiju ('grant') US AID-a, američke Agencije za međunarodni razvoj. US AID je u skladu s američkim interesom da se ojača lokalni ne-vladin sektor, tada (vjerojatno to čini i danas) donirao 120 tisuća dolara svakoj od na natječaju izabranih deset ne-vladinih udruga.

Prethodne je godine ekološka udruga o kojoj je riječ već dobila sličnu donaciju od US AID-a. Računala je da će tako biti i dalje. Međutim, tada - 2002. godine – u Hrvatskoj je u tijeku bila kampanja protiv genetski modificirane hrane. Tadašnji je američki veleposlanik u Hrvatskoj odbio dati donaciju konkretnoj ekološkoj organizaciji, rekavši da je ona – ovdje sada parafraziram po sjećanju – 'iskrivljavala stajalište vlade SAD o toj vrlo složenoj problematici'.

Nakon što je donacija odbijena, ekološka je skupina organizirala tiskovnu konferenciju na kojoj je Sjedinjene Države optužila za 'vršenje pritiska'.

Mene je u cijeloj situaciju najviše zaintrigirala činjenica da jedna ne-vladina organizacija uopće traži novac od donatora s čijom se politikom ne slaže. I onda kada donator odbije 'pljunuti kintu', to se proglasi 'političkim pritiskom'. Zamislite, US AID nije želio financirati blaćenje svoje vlade!

Ne znam je li se u hrvatskom jeziku udomaćila riječ 'chutzpah'. Ako nije, trebala bi.

(Riječ hebrejsko-jidiš korijena u Americi izgovaraju 'hucpa', a znači, otprilike, biti bez skrupula, biti bezobrazno arogantan i očekivati da će takvo ponašanje 'proći', da će ga drugi šutke ipak, na kraju, prihvatiti. Primjer broj jedan – sin koji je ubio roditelje od suca koji ga treba kazniti traži blagost, jer je siroče bez roditelja. Primjer broj dva – u Brooklynu su se svojedobno održavale godišnje utrke u nošenju frižedera. Jednom je jedan od sudionika, nakon što su ga počela boliti leđa, odlučio povesti parnicu kako bi dobio odštetu od firme koja je proizvela hladnjak. To je otprilike chutzpa; naći ćemo je svuda oko nas.)

Vratimo se odnosu sponzora i primatelja donacije. Vrijeme je za moj 'zaključak' koji bi nas, možda, mogao navesti i na diskusiju. 'Chutzpah' u Americi nalazimo na strani donatora, koji se želi vaditi iz gabule otvaranjem novčanika. U 'tranzicijskim zemljama' poput Hrvatske zna se dogoditi pak da primatelj donacije simpatizera-donatora iz inozemstva smatra nekom vrstom 'korisnog idiota' – kako se jednom izrazio 'veliki Lenjin', opisujući idealiste sa Zapada, simpatizere komunističke revolucije.

I jedno, i drugo – prava chutzpah.
objavljeno: četvrtak - 08.11.2007. - 19:02 - Komentari (2) - Ispis - #

Koliko je papren globalni paprenjak?

04.11.2007., nedjelja


S Hrvatskom se obično opraštam uz paprenjak, koji je dio turističko-prehrambene ponude Croatia Airlinesa. Ukusno dizajnirani omot sadrži i ‘Priču o paprenjaku’, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Priča o paprenjaku

Po sastojcima - med, orasi i papar - paprenjak, kao tradicionalno hrvatsko jelo, uistinu je proturječan, slično kao i cjelokupna hrvatska povijest: slatko papreni zalogaj za mnoge strane apetite. Koliki su tuđinski osvajači kroz stoljeća, kao i ovi najnoviji ovovremenski agresori posezali za tim slasnim zalogajem umiješanim u najboljem mogućem omjeru Srednje Europe i Mediterana, otkidajući za se slatku ocaklinu, a nama ostavljali zapaprenu stvarnost! Sada, kada smo napokon ostali sami "pri obroku", naš tradicijski hrvatski paprenjak podijelimo prijateljima i gostima, i to u svim njegovim nijansama i punoći.


‘Priča o paprenjaku’ uvijek me iznova podsjeti da Hrvatska nije samo zemlja u kojoj žive moji mama i tata, moji prijatelji, da je to zemlja u kojoj sam se školovao i odrastao, već i na to da je riječ o zemlji koja sama sebe smatra ‘slasnim zalogajem’ i koja za svoju ‘zapaprenu’ prošlost krivi ‘tuđinske osvajače’ i ‘ovovremenske agresore’. A sada kada je ostala sama ‘pri obroku’ – voljna je svoj slatko papreni zalogaj podijeliti ‘s prijateljima i gostima’.

Pod uvjetom da se nakon određenog vremena u Hrvatskoj vrate svojoj kući.

Još se nisam niti oporavio od blage iziritiranosti načinom na koji razmišlja moj vlastiti narod (‘mi smo mali i prelijepi, ali svi nas gnjave i žele nešto uzeti od nas’ – hrvatski mediji svakodnevno vrte neku od inačica ‘Priče o paprenjaku’), kad, etotigana, naiđem u Newsweeku na članak koji me podsjeti da i moja nova domovina, Amerika - bez obzira na veličinu i navodnu svemoć - osjeća sličnu (ksenofobičnu?) ranjivost te voli opravdavati svoje probleme upirući prstom u drugoga.

Kada su u pitanju dva prominentna aspekta globalizacije – slobodna trgovina i imigracija – Amerika je postala ‘negativna iznimka’, tvrdi Fareed Zakaria, vanjskopolitički komentator Newsweeka. Prema anketi washingtonskog Centra Pew, provedenoj u više desetaka zemalja svijeta, većina svjetskog stanovništva podržava demokraciju, slobodno tržište i razne oblike kulturne razmjene. Na pitanje da li su trgovinske veze s drugim zemljama ‘pozitivna stvar’, potvrdno odgovara 91 posto Kineza, 85 posto Nijemaca, 88 posto Bugara, 87 posto stanovnika Južne Afrike, 93 posto stanovnika Kenije, ali samo 59 posto Amerikanaca. Slabije mišljenje o trgovini među državama imaju jedino Egipćani.

U anketi Centra Pew začuđuje i uvjerljivo potvrdan odgovor na pitanje ‘da li strane firme imaju pozitivni učinak na vašu zemlju’ u Brazilu, Nigeriji, Indiji i Bangladešu, gdje se – piše Zakaria – ‘sa sumnjom gledalo na dolazak stranih multinacionalnih kompanija’. Bez obzira na to, pozitivan stav prema stranim korporacijama ima 73 posto ispitanika u Indiji, 70 posto u Brazilu i 82 posto u Nigeriji.

U Sjedinjenim Državama na strane firme pozitivno gleda tek 45 posto ispitanika, što Ameriku stavlja na dno ljestvice zemalja koje su sudjelovale u istraživanju.

‘Očekujemo da svijet raširenih ruku dočeka naše firme, ali na gostoprimstvo ne odgovaramo istom mjerom’ – primjećuje komentator Newsweeka.

Promijena u javnom mnijenju kada je u pitanju useljavanje u Ameriku još je dramatičnija.

(Amerika kao svojevrsni paprenjak, ‘slastan zalogaj’, takodjer živi u glavama dobrog dijela ovdašnjeg pučanstva, koje smatra da Sjedinjene Države više troše novca na druge nego na sebe.)

Komentator Newsweeka smatra da su za takav stav Amerikanaca odgovorni političari iz obje stranke:

‘Zadatak naših političkih vođa je da objasne građanima taj novi svijet te ih uvjere da je Amerika u takvom slobodnom, granicama nesputanom okružju uvijek bila uspješna te da će tako biti i u budućnosti. Političari bi trebali pomoći da se nacija ekipira za natjecanje s drugim zemljama, umjesto da za probleme krive druge i pozivaju na izolaciju. Umjesto toga, republikanci plaše ljude imigracijom i strancima uopće, a demokrati slobodnom trgovinom. Javnost se sve više preplašena, a sve manje spremna na svijet u koji ulazimo.’

Ne znam da li Vas, dragi čitatelji, sve ovo napisano o Americi podsjeća na Hrvatsku?

Mene, jako. Jedino što, na žalost, nedostaje savjeta poput ovog F. Zakarie.

Naime, često spominjanje činjenice da je Hrvatska ‘mala’ postaje – meni se barem tako čini - poput svojevrsne mentalne štake, koja služi za opravdavanje vlastitih neuspjeha, ili možda neizbježne sporosti u dosezanju nacionalnih ciljeva, o čemu se početkom devedesetih nije mnogo razmišljalo.

(Ne mislim da treba postati grandoman u smislu pjesmice ‘Tko to kaže, tko to laže…’, međutim, treba se pomiriti s činjenicom da je Hrvatska onakva kakva je – mala, velika, srednja, ovisi iz koje se druge države promatra. Nekoć je bila dio većih državnih tvorevina, pa ljudi nisu bili sretni. Sada je ‘mala’. Cmoljenje o tome predstavlja gubitak vremena).

Što se tiče ‘zapaprene prošlosti’ iz ‘Priče o paprenjaku’ – sličnu su prošlost, vjerovali ili ne, iskusile sve zemlje.

‘Tuđinski osvajači’ – bit će ih uvijek i svugdje, u različitim oblicima.

Od nekih, domaće stanovništvo može imati čak i koristi. S malo pameti, možda nešto i nauči.







objavljeno: nedjelja - 04.11.2007. - 21:09 - Komentari (2) - Ispis - #

Woodstock završio kao 'prasetina' na Capitol Hillu

01.11.2007., četvrtak


Odeš iz grada na par tjedana i već rasulo.

Diplomati ne žele u Irak. Taksisti štrajkaju zbog uvođenja taksimetra. U saveznoj agenciji za izvanredne situacije odglumili press konferenciju – 'zaboravili' pozvati novinare. Indijac postao guverner Louisiane. Fiskalna godina počela prvog listopada, ali nije izglasana niti jedna od 14 proračunskih mega-enchillada. Kongres je umjesto toga raspravljao o događajima koji su se dogodili prije stotinjak godina – u Turskoj.

A Thompsonova turneja po Americi još nije niti počela.

'Pa gde to ide? Šta radi društvo? Gde je svest?' – upitao se dosta davno jedan stariji vodnik JNA.

Što izabrati iz ove erupcije bizarnosti za naša mala blog-čavrljanja?

Gore navedeno je tek dnevna štampa od posljednjih nekoliko dana, zapravo sve popabirčeno iz lista koji mi se svako jutro nađe pred vratima stana. Gdje su tek časopisi New Yorker, Atlantic i Harpers, pravi rasadnici svakojakih znanja o ovoj čudnoj zemlji?

Što mi je promaklo za dva i pol tjedna godišnjeg odmora i desetak dana viroze?

Dosta trućanja, ajmo na posao. Spomenuo sam kongresnu raspravu o genocidu Armenaca (ili možda treba reći o 'navodnom genocidu Armenaca'?), koja je – iako ne samo ona – blokirala usvajanje saveznog budžeta za 2008. O njoj možda drugom prilikom. ('Armenian genocide', hot stuff! – već vidim kako vam cure sline. 'Baš me briga što Mađarska nema more' – tak' su cool gimnazijalci prije otprilike pedeset i pet godina izražavali svoj blaze odnos prema stvarnosti, prema tvrdnji moje mame. Približava li se tome i Washington Rocks? Tko zna.)

Uglavnom. Da dokaže da je prošlost – i to američka prošlost - u virtualnoj stvarnosti glavnog grada SAD još uvijek živa pobrinuo se nedavno republikanski senator John McCain. Napao je senatoricu Hillary Clinton zato što je pokušala u jedan od proračunskih zakona – 640 milijardi dolara vrijednu 'sarmu' koja treba financirati obrazovanje i zdravstvo – utrpati skromni milijun za 'muzej Woodstocka' koji se sljedeće godine treba otvoriti u njezinoj saveznoj državi.

Riječ je o od pamtivjeka staroj kongresnoj praksi takozvanih 'earmarka' – 'tihom', za javnostgotovo neprimjetnom, financiranju projekata u kongresmenovom izbornom okrugu ili, za senatore, u saveznoj državi. To je najbolji način da glasačima pokažeš da nešto u Washingtonu radiš. Onda se 'earmark' 'prikelji' nekom zakonu, uz blagonakloni odnos 545 odnos kolega iz Zastupničkog doma i Senata, jer – 'svi to rade'. Kritičari takvu praksu saveznog trošenja zovu 'pork', a oni kojima je stalo do konkretnog 'earmarka' – 'bacon'. Uglavnom prasetina, jedno i drugo.

No, Hillaryin 'milijun za Woodstock' u Senatu nije prošao. McCain je glasoviti trodnevni rock koncert, koji se održao 1969. u jeku američkog hipi-razdoblja, čak nazvao 'događajem kulturno-farmaceutskog karaktera', kojem nije mogao prisustvovati jer je bio 'spriječen'. McCain želi biti republikanski predsjednički kandidat, Hillary Clinton u ovom trenutku ima najveće šanse da postane predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke, a i predsjednica države. John McCain – čije su šanse za ulazak u Bijelu kuću vrlo male – želio je podsjetiti naciju da je on između 1967. i 1973. bio ratni zarobljenik u Sjevernom Vijetnamu. 'Za to vrijeme, društvo okupljeno oko Hillary i Billa drogiralo se uz glazbu Jimija Hendrixa i Janis Joplin' – to je otprilike poruka televizijske reklame McCainova izbornog stožera, koja završava riječima 'ako se želite podsjetiti na Woodstock, kupite ploču, ali nemojte trošiti pare građana na glupe projekte.'

'Ploču'?!

Znači, i Woodstock se pretvorio u zakonodavnu 'prasetinu'. To ne čudi. Već se umirovljenički investicijski fondovi i sredstva za probavu od suhih šljiva na televiziji reklamiraju uz korištenje hipi-nostalgije kao marketinškog sredstva. U Americi, i najalternativniji, najbuntovniji, najsubverzivniji fenomen na kraju postane materijal od kojeg se prave džinglovi i reklamne poruke.

Što ti je kapitalizam...

A na političkoj sceni, izborni stožeri takve male cvebe iz biografije protivnika koriste u stilu starog šlagera 'Di si bija kad je grmilo' – dok su McCaina mučili Vijetnamci, dugokosa se mladež, njih pola milijuna, valjala u blatu Woodstocka, protestirajući protiv rata. 'Danas su čupavci vrh Demokratske stranke' – u to bi glasače željeli uvjeriti republikanci.

Na svakim se američkim predsjedničkim izborima 'šezdesete' ponovno proživljavaju – analizira se tko je bio u vojsci a tko je od nje bježao, jel' bio borac ili ćato, dovodi se u pitanje legitimnost dobivenih odlikovanja, proučavaju se već izblijedile fotografije, mjeri dužina kose...

Mala opservacija u vezi hrvatske politike i nadolazećih izbora. Malo tko od kandidata, kako mi se čini, nastoji 'kapitalizirati' na prošlosti, ili pak uprijeti prstom u 'nečasno' ponašanje protivnika – kao što je to učinio McCain. U Hrrvatskoj vlada jedna samozatajnija atmosfera, kada je u pitanju prošlost. Upravo sam pročitao knjigu 'Na rubu revolucije. Studenti '71., Tihomira Ponoša, novinara Novog lista, o studentskom štrajku u Hrvatskoj 1971. godine. Osim podrobnije opisanih prvaka štrajka, I. Z. Čička i D. Budiše, ovlaš su spomenuti i drugi sudionici, danas prominentne osobe javnog života u Hrvatskoj – Žarko Puhovski, Slobodan Lang, Mladen Vedriš, Inoslav Bešker... Osim za Puhovskog, uopće nisam znao da su - svatko na svoj način – i ti ljudi bili angažirani u tim događajima.

Možda je i bolje tako. Naime, čovjeku gotovo da je drago što je Barack Obama rođen 1961., pa je u vrijeme 'kulturno-farmaceutskog događaja' imao tek osam godina.

Čiji li će Obama muzej jednog dana financirati? Michaela Jacksona?
objavljeno: četvrtak - 01.11.2007. - 16:45 - Komentari (5) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada