|
|
Napojnica, trinkgelt, bakšiš - od Zagreba do Iowe
11.11.2007., nedjelja
Koliku kome dati napojnicu, a pri tome ne ostaviti dojam škrtca ili razmetljivca?
Koliko mi se čini, u Zagrebu je prilično zapuštena 'stara navada' trinkgelta odnosno bakšiša. Primjeri koje navodim anegdotalnog su podrijetla i nisu rezultat sustavnih opservacija, tako da se nadam da se nitko neće naći povrijeđenim. Ispravite me ako griješim.
Zagrebački takstist je ugodno iznenađen i najmanjom napojnicom. Washingtonski – iako jeftiniji od zagrebačkog - očekuje pristojnu, a njezinim izostankom pravda svoje izbjegavanje nekih dijelova grada. S druge strane, za razliku od zagrebačkog, washingtonski vodoinstalater će vas začuđeno pogledati ako mu počnete turati trinkgelt u ruke - reći će vam da za tjedan-dva račun stiže poštom. U dobrom broju zagrebačkih kavana, barem je to bio moj dojam, pristojniji bakšiš inspirira konobora da vam zahvali na stranom jeziku. U Washingtonu, napojnica koja je manja 15 posto računa predstavlja svojevrsni alarm za vlasnika/menadžera restorana, jer očito nešto nije u redu kod posluge.
Kuriozum i iznimka u Zagrebu je, čini mi se, poštar. Od onih kojima odbroji penzije, on – ako se ne varam – očekuje malu nagradu za trud. I dobija je.
Što me navodi na pitanje je li glavni razlog za davanje napojnice zahvalnost za dobru uslugu, ili pak osjećaj krivnje što smo se uopće našli u poziciji da nas netko služi? Ili je pak razlog možda strah – ako nedamo pristojnu napojnicu, čovjek koji je očekuje bi se mogao naljutiti i tko zna što možemo očekivati sljedeći put kada ga sretnemo.
Njega ili nju.
Prekjučer se, naime, jedna konobarica iz mjesta Toledo u Iowi požalila novinaru Nacionalnog javnog radija da joj demokratska senatorica Hillary Clinton i njezini suradnici nakon ručka za koji su platili 157 dolara nisu ostavili nikakvu napojnicu. Hillary Clinton i drugi aspiranti za Bijelu kući već mjesecima krstare ovom saveznom državom u kojoj se 3. siječnja održavaju stranački kolegiji (caucus) Demokratske odnosno Republikanske stranke, prvo od pedesetak lokalnih glasanja koje vodi k predsjedničkoj nominaciji.
(Bagatelne cijene na jelovniku snack-bara Maid-Rite u Toledu, Iowa, inače ukazuju na jedan od razloga zbog čega je zdravstveno osiguranje problem za mnoge Amerikance. Izdašne državne programe poput zdravstva u Njemačkoj financira, među ostalim, i zbog visokih poreza pet puta skuplji sendvič.)
Konobaricu Anitu Esterday – samohranu majku koja nakon posla u dinneru Maid-Rite odlazi i na drugo radno mjesto – pogotovo je zasmetalo što je Hillary Clinton, prilikom posjeta restoranu početkom listopada, s njom poduže razgovarala o njezinim problemima, te je čak na kasnijim izbornim pojavljivanjima kritizirala tako dugi radni dan koji je rezultat činjenice da je od države zajamčena minimalna nadnica preniska. 'I nakon svega toga što sam joj rekla, nije mi ostavila ništa, iako zna da mi živimo od napojnice. Ona očito ne kuži moje probleme' – ovako je otprilike zvučala pritužba srdite konobarice.
Naravno, blogosfera - pogotovo ona konzervativnije orijentacije - eksplodirala je negodovanjem u stilu 'Eto ti velikog borca za prava zaposlenih žena.' Pitanje je možda senzitivnije u ovoj zemlji nego drugdje. U Americi je gotovo svatko, bez obzira na imovno stanje, jednom u mladosti bio konobar. Javnost poznaje probleme ove profesije, simpatizira s njom – što pokazuje i darežljivošću pri davanju bakšiša. O povremenoj škrtosti javnih osoba pri plaćanju računa u restoranu pišu novine, naravno ne na prvoj već na zadnjoj strani.
Međutim, Clintoničin izborni stožer ima dobru quick-response ekipu. Mediji su ubrzo nakon pojave ove potencijalno neugodne anegdote obavješteni da je račun za ručak pratila napojnica od 100 dolara, koja je, međutim, bila dana menadžeru restorana, da bi je on podijelio među osobljem. Menadžer je to potvrdio. Konobarica je međutim i dalje tvrdila da ona nije dobila ništa. Na kraju je u restoran došao jedan od lokalnih aktivista iz Hillarynog tabora, dao Aniti Esterday 20 dolara i ispričao se.
('20 ili 100, baš ih briga. Tako i tako radi se o kineskom novcu' – primjećuje jedan bloger.)
Zašto bi netko uopće dobivao napojnicu za obavljanje posla za koji je ionako već plaćen? Ako napojnicu dajemo konobarima, zašto je ne bi davali i tramvajcima, diplomatima ili novinarima? - pitao poznanicu koja radi na šanku pizzerije u mom susjedstvu. Evo što mi je rekla:
Konobari u pravilu zarađuju više od minimalne nadnice, jer im se u zaradu pribraja i napojnica. Zarada od napojnice procjenjuje se na temelju formule koju su odredile vlasti, a na na temelju napojnice koju konobar ili konobarica navodno dobiju. Restoran zna koliko je koji konobar svaki dan utržio. 15 posto od te svote smatra se zaradom od napojnice i ta se svota, plus plaća, prijavljuje poreznom uredu. Konobar na tu svotu plaća porez, bez obzira je li dobio konkretnu napojnicu ili ne, te koliko ona velika ili mala bila.
Što znači, recimo, ako supruga i vi odete na ručak u dinner Maid-Rite u Toledu u Iowi i potrošite 30 dolara, pretpostavka je da ste ostavili napojnicu od 4 dolara i pedeset centi. Ako uopće niste ostavili napojnicu, ili ste ostavili manju napojnicu, vaš konobar ili konobarica svejedno moraju platiti porez – na prihod koji nisu dobili.
Prema tome, škrt ili nezadovoljan gost, zapravo, košta samog konobara.
Nakon ovakvog objašnjanja pristojnu će napojnicu ostaviti ne samo predsjednički kandidat već i 'obični čovjek' poput mene.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.